BANKOCENTRICNOST Bez povoljnih kredita bar još öetiri godine stagnacije

Što je napravljeno: smanjenje efektivnog opterećenja porezom na dohodak, ukidanje kriznog poreza, smanjenje dijela neporeznih davanja, zamrzavanje indeksacije mirovina i druge izmjene mirovinskog sustava, centraliziranje javne nabave, ograničavanje troška plaća u državnom sektoru, donošenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti, razotkrivanje i sankcioniranje korupcijskih afera.

Što je propušteno: promjena radnog zakonodavstva, snažnija konsolidacija javnih rashoda, potpuna primjena OIB-a kao sredstva ciljane socijalne politike, privatizacija trgovačkih društava u državnom vlasništvu, priprema teritorijalnog preustroja, veći financijski učinci zdravstvene reforme.

Što još treba naučiti i učiniti: poslovati etično i postupati pažnjom dobroga gospodara, shvatiti nenadomjestivost poduzetništva i privatnog vlasništva, svesti državu i javni sektor na učinkovit servis, shvatiti nužnost jednakog tretmana i poštovanja zakona, uvažavati tržišne zakonitosti, ohrabrivati i nagrađivati najbolje, sklopiti partnerstvo između poduzetnika i javnog sektora, uspostaviti suradnički odnos među nositeljima javne politike, prijateljsko stajalište prema stranim ulagačima.

Ipak, valja pretpostaviti da pritisci na rast cijena uslijed niske domaće potražnje neće biti suviše izraženi. Deficit na tekućem računu mogao bi porasti, ali će i dalje ostati na razmjeru niskoj razini, dok će manjak opće države iznositi približno pet posto BDP-a. Percepciju zemlje i dalje će na rušavati visok udjel vanjskog duga te rastući udjel javnoga duga.

U narednim će se godinama možda nastaviti ići istim putem kao i do sada. On donosi stagnaciju ili niske stope rasta te sve izraženije makroekonomsko neravnoteže. No, postoji i drugi put koji bi mogao voditi prosperitetu i boljšku, ali traži promjenu obrazaca ponašanja i poslovanja koji su se potvrdili kao štetni i destruktivni. Naravno, taj put pretpostavlja i razborito i ustrajno vođenje ekonomsko-te brojnih drugih javnih politika.

Ima li izgleda za ostvarivanje pozitivnog scenarija? Nasreću, da. To pokazuje i činjenica da su brojne hrvatske tvrtke i u 2010. godini ostvarile posve solidne poslovne rezultate. Tisuću najvećih tvrtki prema ukupnom prihodu ostvarilo je blagi rast prihoda od približno dva posto te rast do biti iznad 30 posto u odnosu na 2009. godinu.

Takvi su rezultati postignuti, doduše, s oko 9200 zaposlenih manje nego u prethodnoj godini, što je nepovoljno za tržište rada, ali je povoljno sa stajališta konkurentnosti. Na sektorskoj razini također su uočljive velike promjene. S jedne strane zabilježen snažni pad prihoda sektora graditeljstva i djelatnosti usko povezanih s graditeljstvom te djelatnosti osobito pogođenih padom potražnje. S druge strane rast prihoda pojavio se u nizu sektora za koje to i nije bilo posve očekivano, kao npr. u proizvodnji strojeva i uređaja, proizvodnji tekstila i odjeće, poljoprivredi i ribarstvu.

Osim vidljivih promjena u strukturi gospodarstva, dokaz da izgleda ima su i rezultati različitih istraživanja javnog mnijenja koji govore o sve većoj spremnosti građana na reforme te o rastućoj svijesti o nužnosti proračunskih ušteda. Nadu ulijeva i sve izraženija suglasnost političkih stranaka u vezi s pojedinim ekonomskim pitanjima, kao npr. u vezi sa smjerom poželjnog kretanja državnih rashoda i potrebom povećanja učinkovitosti u javnom sektoru.

Konačno, očekivani skori ulazak u Europsku uniju mogao bi ohrabrujuće djelovati prije svega na inozemne, ali i na domaće ulagače. Bez obzira na sve izgledne koje se otvaraju, zaokret se neće dogoditi sve dok kreatori ekonomskih politike ne uvjeru najprije sami sebe, a zatim poduzetnike i građane u ključne elemente tržišnog gospodarskog sustava: nužnost postupanja pažnjom dobrog gospodara i etičnog poslovanja, nezamjenjivost poduzetništva i privatnog vlasništva, hitnu potrebu svođenja države i javnog sektora na djelotvorni servis, nužnost jednakog tretmana i poštovanja zakona, uvažavanje tržišnih zakonitosti, ohrab- brivanje i naglašavanje najboljih, partnerstvo između poduzetnika i javnog sektora, suradnički odnos nositelja javnih politika te prijateljsko stajalište prema inozemnim ulagačima.

Poslodavci, doduše, guraju to pitanje gdje god mogu. Zasad bez rezultata. Stajalište je HUP-a da poslovanjem banaka nisu postignuti dovoljno snažni izravni učinci na gospodarstvo. Upravo banke moraju pronaći način za jače poticanje gospodarstva i posvetiti se kompanijama koje trenutačno proživljavaju krizu. Zajedno s vlasnicima tih kompanija trebale bi pronaći put za oživljavanje poslovanja, a ne ga svojim uvjetima dodatno otežavati. Dugoročno, banke mogu biti uspješne samo ako je i gospodarstvo profitabilno.

Na toj su sjednici GSV-a bili i bankari, no po maku nema, čak i uz respektiranje kratkog roka od sjednice. Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta ne vjeruje da će se stvari tako brzo promijeniti, i to zbog nekoliko razloga. Za Hrvatsku su, tvrdi, karakteristične konstantno visoke bankarske marže, a one su moguće zato što je sustav oligopolan. Stopa povrata na kapital od 7,5 posto u našim je uvjetima više nego fer.

Naš je sustav izrazito bankocentriran, dakle ovisi o kretanjima u bankama. Ta su kretanja preslika infrastrukturnih projekata u državi u kojoj nema pravih poduzetničkih projekata. Država se sada povukla zbog konsolidiranja javnih financija, povukli su se i prezaduženi građani, a od poduzeća potražnje ima, ali nema projekata. Barem ne takvih za koje bi banke preuzele rizik. Takva situacija, dok poduzeća uravnoteže svoje bilance i steknu snagu za nove investicije, može potrajati od četiri do pet godina.

Na poduzetničkoj su strani barem dva problema – i oni su već prilično zaduženi, malo je prostora za nove, pogotovo investicijske kredite, a u zemlji u kojoj je država najveći poslodavac većina je poduzeća, izravno ili kao mali dobavljač u lancu, poslovala s državom. I za rasterećenje bilanci od kredita i za nov način poslovanja treba vremena. To znači da jedan mandat neke buduće vlade neće biti dovoljan za dubinsko pokretanje ciklusa!

Da problem nije isključivo u bankama smatra i Petar Lovrić, predsjednik Udruge malih i srednjih poduzetnika pri HUP-u. On tvrdi da bi poduzetnici mogli podnijeti kamate i do 7 posto, no problem je u tome što uopće nismo poduzetnici.

Podaci HNB-a pokazuju da su prosječne kamate za poduzeća u ožujku ove godine za kratkoročne kredite s valutnom klauzulom iznosile 7,89 posto, za dugoročne 7,20. U usporedbi s ožujkom prošle godine to je ipak nešto povoljnije, jer su kratkoročni krediti stajali 8,68, a dugoročni 7,67 posto. Za većinu to je nepreskočiva letvica.

Kada je riječ o padu kamata, prognoze Antona Starčevića, glavnog ekonomista Raiffeisen banke, nisu optimistične jer se rizici sporo smiju. Samo jači oporavak gospodarstva može sniziti premiju rizika. Kaže kako su banke dobro kapitalizirane i likvidne i imaju potencijala za rast kredita, nema restriktivnih mjera koje bi kočile rast kredita, a nema ni izgleda za neizvjesnim prijelom inozemnog kapitala. Dakle, na strani ponude kredita nema ograničenja za rast gospodarstva.

U Splitskoj banci, u kojoj su od početka krize do danas kamate pale za 1,5 posto tih bodova, napominju kako u potražnji još pretežu kratkoročni krediti. Zdeslav Šantić, glavni ekonomist te banke, objašnjava zašto je to tako. Velik dio poduzetnika bio je usmjeren prema domaćem tržištu, i to uglavnom javnom sektoru. Poduzeća posluju u rigidnom okružju, što otežava brzu prilagodbu kriznom tržištu. Zato velikom broju poduzetnika gubici i dalje rastu.

Banke moraju podupirati domaći gospodarstvo, ali i poslovati na tržišnim načelima. To znači da banke ne mogu zamijeniti kreator gospodarske politike, odnosno da strukturna i fiskalna politika moraju svojim djelovanjem stvoriti uvjete kako bi se ostvarili dugoročni strateški ciljevi u gospodarstvu, a banke svojim odgovornim poslovanjem moraju pripomoći ostvarivanju tih ciljeva. Iz Hypo banke kratko poručuju kako su kamate pale oko pola postotnog boda. Neki klijenti mogu računati i na kamate manje od pet posto, no to isključivo ovisi o financijskoj analizi klijenta, visokom retingu i instrumentima osiguranja. Takvih je vjerojatno malo.

Bolanča upozorava kako se ni projekti ni krediti neće pomaknuti ako svatko ne preuzme svoj dio odgovornosti, gospodarstvo tako da predlaže kvalitetnije projekte, a banke tako da razmisle i o poslovnim procesima koji se zbivaju u gospodarstvu. Danas ima dobrih tvrtki s kvalitetnim projektima koje se bore da dobiju potrebna osiguranja. Banke bi mogle uz dodatan poticaj, recimo resornih ministarstava i države, naći rješenje za intenziviranje gospodarskih aktivnosti.

Lovrinčević uvjerava da će pomaci biti spori i maleni jer oligopolna struktura banaka diktira tempo koji odgovara njima, ne gospodarstvu. Taj je oligopol uvelike sadržan i u premiji rizika koji svaljuju na klijente. Rješenje je, kaže, u nekom novom kapitalu. Doduše, nema većih banaka koje bi neki novi igrači mogli kupiti, no financijske partnere, primjerice s one strane Atlantika ili iz Azije, može dovući država financiranjem velikih projekata. Sve dotad u bankocentričnom sustavu, u kojemu ne postoji prava konkurencija, kapital u bankama i poduzetnički projekti bit će zamrznuti.