REZIME

Novi sektori počeli vući hrvatsko gospodarstvo umjesto posustalih. S jedne strane zabilježen snažan pad prihoda sektora graditeljstva i povezanih djelatnosti te onih osobito pogođenih padom potražnje. S druge strane rast prihoda pojavio se i u neočekivanim sektorima: u proizvodnji strojeva i uređaja, proizvodnji tekstila i odjeće, poljoprivredi i ribarstvu.

Nakon devet uzastopnih tromjesečja pada bruto domaćeg proizvoda, u drugom polugodištu 2010. pojavili su se prvi nagovještaji uzdizanja sa samog dna krize. Pokazalo se, međutim, preslabima da bi naznačili ozbiljniji oporavak. Godina 2010. završila se kao i prethodna, s negativnom stopom gospodarskog rasta. Slikom ukupnog gospodarstva dominiralo je daljnje pogoršanje trendova na tržištu rada, daljnje smanjenje industrijske proizvodnje, pad investicija jednako intenzivan kao u 2009., slabljenje osobne potrošnje, vrlo niska razina inozemnih ulaganja i priljeva kapitala te porast fiskalne neravnoteže. Sve te negativne pojave dogodile su se unatoč tome što je u drugom tromjesečju Vlada donijela sveobuhvatni Program gospodarskog oporavka koji je.

Što je napravljeno: smanjenje efektivnog opterećenja porezom na dohodak, ukidanje kriznog poreza, smanjenje dijela neporeznih davanja, zamrzavanje indeksacije mirovina i druge izmjene mirovinskog sustava, centraliziranje javne nabave, ograničavanje troška plaća u državnom sektoru, donošenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti, razotkrivanje i sankcioniranje korupcijskih afera.

Što je propušteno: promjena radnog zakonodavstva, snažnija konsolidacija javnih rashoda, potpuna primjena OIB-a kao sredstva ciljane socijalne politike, privatizacija trgovačkih društava u državnom vlasništvu, priprema teritorijalnog preustroja, veći financijski učinci zdravstvene reforme.

Što još treba naučiti i učiniti: poslovati etično i postupati pažnjom dobroga gospodara, shvatiti nenadomjestivost poduzetništva i privatnog vlasništva, svesti državu i javni sektor na učinkovit servis, shvatiti nužnost jednakog tretmana i poštovanja zakona, uvažavati tržišne zakonitosti, ohrabrivati i nagradivati najbolje, sklopiti partnerstvo između poduzetnika i javnog sektora, uspostaviti suradnički odnos među nositeljima javne politike, prijateljsko stajalište prema stranim ulagačima.

Ipak, valja pretpostaviti da pritisci na rast cijena uslijed niske domaće potražnje neće biti suviše izraženi. Deficit na tekućem računu mogao bi porasti, ali će i dalje ostati na razmjeru niskoj razini, dok će manjak opće države iznositi približno pet posto BDP-a. Percepciju zemlje i dalje će na rušavati visok udjel vanjskog duga te rastući udjel javnoga duga.

U narednim će se godinama možda nastaviti ići istim putem kao i do sada. On donosi stagnaciju ili niske stope rasta te sve izraženije makroekonomsko neravnoteže. No, postoji i drugi put koji bi mogao voditi prosperitetu i boljšku, ali traži promjenu obrazaca ponašanja i poslovanja koji su se potvrdili kao štetni i destruktivni. Naravno, taj put pretpostavlja i razborito i ustrajno vođenje ekonomsko-te brojnih drugih javnih politika.

Ima li izgleda za ostvarivanje pozitivnog scenarija? Nasreću, da. To pokazuje i činjenica da su brojne hrvatske tvrtke i u 2010. godini ostvarile posve solidne poslovne rezultate. Tisuću najvećih tvrtki prema ukupnom prihodu ostvarilo je blagi rast prihoda od približno dva posto te rast do biti iznad 30 posto u odnosu na 2009. godinu.

Takvi su rezultati postignuti, doduše, s oko 9200 zaposlenih manje nego u prethodnoj godini, što je nepovoljno za tržište rada, ali je povoljno sa stajališta konkurentnosti. Na sektorskoj razini također su uočljive velike promjene. S jedne strane zabilježen snažni pad prihoda sektora graditeljstva i djelatnosti usko povezanih s graditeljstvom (proizvodnja nemetalnih mineralnih proizvoda, poslovanje s nekretninama, arhitektura i projektiranje) te djelatnosti osobito pogođenih padom potražnje (npr., trgovina i održavanje motornih vozila te izdavaštvo i tisak). S druge strane rast prihoda pojavio se u nizu sektora za koje to i nije bilo posve očekivano, kao npr. u proizvodnji strojeva i uređaja, proizvodnji tekstila i odjeće, poljoprivredi i ribarstvu.

Osim vidljivih promjena u strukturi gospodarstva, dokaz da izgleda ima su i rezultati različitih istraživanja javnog mnijenja koji govore o sve većoj spremnosti građana na reforme te o rastućoj svijesti o nužnosti proračunskih ušteda. Nadu ulijeva i sve izraženija suglasnost političkih stranaka u vezi s pojedinim ekonomskim pitanjima, kao npr. u vezi sa smjerom poželjnog kretanja državnih rashoda i potrebom povećanja učinkovitosti u javnom sektoru.

Konačno, očekivani skori ulazak u Europsku uniju mogao bi ohrabrujuće djelovati prije svega na inozemne, ali i na domaće ulagače. Bez obzira na sve izgledne koje se otvaraju, zaokret se neće dogoditi sve dok kreatori ekonomskih politike ne uvjeru najprije sami sebe, a zatim poduzetnike i građane u ključne elemente tržišnog gospodarskog sustava: nužnost postupanja pažnjom dobrog gospodara i etičnog poslovanja, nezamjenjivost poduzetništva i privatnog vlasništva, hitnu potrebu svođenja države i javnog sektora na djelotvorni servis, nužnost jednakog tretmana i poštovanja zakona, uvažavanje tržišnih zakonitosti, ohrabrivanje i naglašavanje najboljih, partnerstvo između poduzetnika i javnog sektora, suradnički odnos nositelja javnih politika te prijateljsko stajalište prema inozemnim ulagačima.