Home / Informacije / Ništa bez distribucije

Ništa bez distribucije

Ukupna je vrijednost tržišta ekoproizvoda u Hrvatskoj otprilike 37 milijuna eura, a u EU 21,17 milijardi eura. Svi ističu da je popularna mantra o ekoproizvodnji kao velikoj prilici za zemlju nakon ulaska u EU velika zabluda.

Alo je sektora u kojima se Hrvatska može pohvaliti velikim rastom i za prilike u EU, kao što je to onaj ekološke poljoprivrede. Naime, između 2005. i 2006. gotovo su udvostručene površine pod ekološkom proizvodnjom, a isti je skok zabilježen između 2009. i 2010. Danas se tako navodi brojka od 23.283 hektara i 1125 certificiranih ekoproizvođača (120 s više od 50 hektara). Istina je i da je riječ o rijetkom sektoru u kojem ekoproizvođači iskazuju relativno zadovoljstvo akcijama koje je u proteklih desetak godina (kad je taj segment bio potpuno nerazvijen i zastupljen tek kod malobrojnih entuzijasta) poduzelo mjerodavno Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja (MPRRR). No ti su podaci ipak statistika koja ne oslikava stvarno stanje stvari. Jasno je i da veliki pomaci u organizaciji tržišta ne znače da nema brojnih problema, posebice u neusklađenosti propisa te organizaciji otkupa, skladišta, logistike i plasmana, jer u Hrvatskoj se tek posljednjih nekoliko godina, zasad još sramežljivo, počeo razvijati preradivački, odnosno proizvodni sektor u segmentu ekoproizvoda.

Dukat tek odnedavno ima, primjerice, ekomlijeko koje otkupljuje od nekoliko uzgajivača. Stoga kada govorimo o gotovim ekoproizvodima, uglavnom kupujemo uvozne proizvode, a tek neznatnim dijelom od domaćih proizvođača.

Prema podacima Sonje Karoglan Todorović, predsjednice udruge Ecologica, koja je bila jedna od prvih okosnica ekopristupa, ukupna je vrijednost tržišta oko 37 milijuna eura. Točne podatke teško je znati jer, primjerice, svaku uvezenu rajčicu, iz ekouzgoja ili onoga konvencionalnog, Carinska služba u skladu s postojećim propisima tarifira istim brojem, bez razlika.

Svi ističu kako je popularna mantra političara, o tome kako je ekoproizvodnja za Hrvatsku velika prilika kad uđemo u EU ipak velika zabluda. Primjerice, u 2008., a otada je zabilježen daljnji rast, vrijednost europskog ekotražišta bila je 21,17 milijardi eura.

Zašto je to tako, najbolje objašnjava Jadranka Boban Pejić, direktorica tvrtke Biovega, lidera u ekologiji, koja je lani ostvarila dugogodišnji san. Napravila je biznis od lanca prodavaonica bio&bio, Ustanove Makronova, kozmetičkog studija Orgona, restorana Nova kojima je dodala i vlastitu proizvodnju te preradu ekokultura brendiranim pod nazivima Ekozona i Organica.

  • To je bio moj prvotni san, no vodili smo se logikom da ako nemamo trgovine, odnosno lanac distribucije, nećemo uspjeti. Da nismo tako radili, ne bi nas ni bilo. Još ne možemo govoriti o prihodima jer lani smo imali trošak akvizicije imanja i stvaranja pogona od 250 tisuća eura. No vjerujem da ćemo već potkraj ove godine imati prihod. Kruh, užine i slastice od svojih sirovina već plasiramo u trgovine bio&bio – kaže Boban Pejić, dodajući glede ‘velikih šansi’ da je tržište EU već toliko razvijeno u segmentu svih oblika ekoproizvoda da će im zasad sporadični domaći proizvođači teško moći konkurirati. No šansu vidi u širenju na regiju, u odnosu na koju smo lideri, te plasmanu sirovina, posebice povrća i ljekovitog bilja u EU.

Jedan od zasigurno najvećih i napoznatijih ekoproizvođača bio je Željko Mavrović, koji nakon sjajnog uzleta sada gasi proizvodnju kruha i otpušta 30-ak radnika, što samo svjedoči o tome kako je zahtjevno živjeti od ekokruha. Istina, mnogima u branši nije posve jasno što je kod Mavrovića pošlo po zlu, s obzirom na to da je zahvaljujući svojem imenu lakše dolazio do kredita, a zahvaljujući političkom angažmanu i do plasmana. Neki navode da nije dovoljno slušao stručnjake, drugi pak da je pogriješio s imenom tvrtke Eko-Mavrović koja je navodila ljudima da pomisle kako je riječ o potpuno certificiranim organskim proizvodima bez obzira na to što je na etiketama točno navodio sastav proizvoda i udio ekosastojaka, treći da ga je pokopala prevelika cijena… Ipak, Mavroviću ostaje 400 hektara pokraj Požege, što je više nego dovoljan potencijal da uzgojem krava i svinja ponovno postane poduzetnik s velikim prihodima.

Primjerice, Ivka i Mario Sever, vlasnici OPG-a Sever sa 75 hektara, jedni su od najuglednijih ekopoduzetnika, imaju 15 zaposlenih, a svoje su tržište pronašli na tržnicama Zagreba te u suradnji s Biovegom i dm-om. Orijentirani su uglavnom na povrtna kultura, a s obzirom na to da ekopovrće brže truli, prije dvije godine investirali su u preradivački pogon u kojem će praviti zimnice, pinđure, slatke proizvode. No, građevinsku dozvolu čekali su dvije godine, pa tek sada grade.

  • Neusklađenost zakona često nas koči. Prije nekoliko mjeseci prijavili smo pogrešku satelitskog sustava nadzora zemlja, koji je, srećom, ove godine stupio na snagu. Međutim, sustav certificirane plastenike ne čita kao ekopovršine. Ta pogreška još nije ispravljena. Ipak, to će unijeti reda i skinuti stigmu s onih koji poticaje ne iskorištavaju, nego upotrebljavaju u prave svrhe – kaže Ivka Sever, dodajući kako je za taj segment iznimno bitna stalna izobrazba te da je već pet hektara dovoljno za život jedne obitelji.

Srećom, danas se već mogu i kod nas nabaviti prikladni strojevi, kao i ekokemijska zaštita bilja, kaže Damir Rostipal, vlasnik OPG Rostipala, koji ima 105 hektara, od čega 12 pod povrtnim kulturama, od kojih ostvaruje 80 posto prihoda, otprilike 800 tisuća kuna. Dodaje da je odnos prihoda od pšenica i povrća 1 naprama 10 te da bi već ove godine (ali nakon 12 godina stvaranja) bio na više od milijun kuna da lani nije imao gubitke zbog poplava. Najveći problem vidi u tome što nitko ne pokušava povezati uglavnom male proizvođače do pet hektara, koji stoga trpe legalni reket velikih otkupljivača.

No Tomislav Petrović, načelnik Odjela ekološke i integrirane poljoprivrede pri Ministarstvu poljoprivrede, uvjeren je da je najbolji put samoorganiziranje ekoproizvođača, što bi im donijelo bolji pregovarački položaj nego da takvo što pokrenu državna tijela. Petrović dodaje kako će do 2016. sigurno biti osam posto ekopovršina, ali da je najveći problem izgradnja preradivačkih kapaciteta za meso i mesne preradevine, potpuni nedostatak proizvodnje poljoprivrednog reprodukcijskog materijala i mali udio ekoakvakultura (školjke i sl.). Ipak, uvjeren je da je ekoproizvodnja stvarna šansa Hrvatske.