Stopa zaposlenosti od 70 posto otvara 300.000 novih radnih mjesta

Hrvatskoj ponajprije trebaju investicije koje će osigurati otvaranje novih radnih mjesta. Trebaju joj i investicije koje će potaknuti proizvodnju, tj. ponudu usluga za izvoz, i one u infrastrukturu koje će je učiniti konkurentnom oazom na jugoistoku Europe.

To bi mogao biti uvod u strategiju za privlačenje, tj. poticanje investicija. Takva strategija ne bi bila isključiva. Odredila bi vladajućima koje resurse treba razvijati, za koju vrstu investicija treba olakšati ulaganja i kako postaviti prioritete u rješavanju zapreka.

Nova radna mjesta na prvom mjestu te strategije jer tako bismo si olakšati teret socijalnih davanja i dokazali da imamo kvalificiranu i konkurentnu radnu snagu. U Hrvatskoj je danas zaposleno 57 posto radno sposobnog stanovništva. Razvijene zemlje zapošljavaju više od 70 posto, a zemlje u tranziciji kao npr. Slovenija i Češka iznad 65 posto. Rast stope zaposlenosti s 57 na 70 posto značio bi 300.000 novih radnih mjesta, što je ekvivalent procjeni broja nezaposlenih. Dakle, u razmatranju bilo kojeg ulaganja domaćih ili stranih investitora naglasak je na onima koja otvaraju nova radna mjesta. Tako će nam iz fokusa izaći svi privatizacijski procesi provedeni možda samo zato da se investitor dokopa nekretnina ili tržišta u Hrvatskoj.

Izvoz je na drugome mjestu te strategije. Hrvatska godinama uvozi gotovo dvostruko više nego što izvozi. Kad bismo govorili obiteljskim rječnikom, to bi značilo da ukućani na mjesec troše dvostruko više novca nego što zarade. Pitanje je koliko bi dugo obitelj mogla izdržati takve potrošačke navike i koja bi je banka pratila pozajmicama. Stvar bi se, vjerojatno, riješila u šest mjeseci, ako ne i prije. No Hrvatskoj se tolerira takvo stanje jer mi mislimo da ne znamo izaći iz začaranog kruga. Odgovor je i ovdje jednostavan i moguć. Naime, da bismo došli do proizvođa i usluga za izvoz, moramo znati iskoristiti globalne trendove koji mijenjaju potrošačke navike.

Prema globalnom indeksu A. T. Kearneyja o povjerenju investitora, na prvome mjestu podizanje je razine svijesti o održivom poslovanju i sve većoj potražnji za zelenim proizvodima. I eto odmah ideja za proizvodnju zdrave hrane, ali i za usluge razvoja takvih proizvoda koje bi naši stručnjaci mogli pružati globalnim tvrtkama.

Na drugom je mjestu porast udjela kupnje na internetu. Osim razvoja virtualnih trgovina i trgovačkih centara smijemo zaboraviti ni logistiku. Jer bez obzira na to što robu kupimo virtualno, ona na kraju mora doći do kupca. Imamo luke, brodovi lako plove do nas, ceste su nam nove – zašto ne bismo bili logistički centar za ovaj dio Europe? Na trećem je mjestu utjecaj nestabilnosti cijena sirovina i energenata, koje globalne tvrtke tjeraju na promjenu poslovnih modela jer danas je jeftina radna snaga sve manja konkurentska prednost. Važno je biti blizu potrošača i imati stabilne cijene sirovina. Ako je riječ o sirovini za hranu, opet imamo odgovor. Budući da smo dobro smješteni, lako možemo postati zanimljivi i za proizvodne pogone globalnih igrača.

Prema A. T. Kearneyjevu indeksu povjerenja investitora, 21 posto ispitanika uložilo je u bolju kvalitetu proizvoda, 14 posto približilo je proizvodnju svojim potrošačima, a 13 posto uložilo je u osiguranje stabilnih cijena sirovina. U tom dijelu ne smijemo zaboraviti ni turizam, koji je već toliko puta ispričana priča da je neću ponavljati. Jedino treba skrenuti pozornost na zabrinjavajući trend manje potrošnje na zabavu, zbog čega će trebati prilagoditi turističku ponudu i povećati sekundarne prihode. Naime, ne koristimo se dovoljno domaćom industrijom kao multiplikatorom prihoda od turizma. Strane nam tvrtke grade hotele, sobe se opremaju stranim namještajem, a i više bi domaće hrane moglo završiti na stolu turista.

Infrastruktura je na trećem mjestu strategije, i to zato što nas čini interesantnima i konkurentnima za povezivanje s globalnim kompanijama. Iza nas su primjeri investiranja u ceste i telekomunikacijsku infrastrukturu. Danas je hrvatskim cestama jednostavnije putovati i sva su ekonomska središta informacijski povezana s ostatkom svijeta, pa tako i sve tvrtke. Očekuju nas ulaganja u energetsku infrastrukturu, naftovode i plinovode te u osuvenjenjivanje luka i aerodroma.

Ne želim tvrditi da se sveobuhvatna nacionalna strategija za upravljanje investicijama može sastaviti brzo. Međutim, nadam se da će ovo promišljanje poslužiti kao uvod u takvu strategiju kako bismo se počeli usmjerili koristiti vremenom i resursima, kojih nam je danas malo na raspolaganju.