VLADIMIR DROBNJAK Radoholičar koji je ispregovarao EU

Međunarodno pozicioniranje hrvatske države i diplomatska karijera Vladimira Drobnjaka zapravo su jedna te ista priča. Faza prva: ranih devedesetih prošlog stoljeća kao dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz New Yorka Drobnjak stjecajem okolnosti, u pomalo diverzantskim uvjetima, ulazi u diplomaciju još nepriznate države, u Misiju RH pri UN-u u New Yorku. Odmah je postavljen na mjesto zamjenika veleposlanika. Mala, gotovo autsajderska ekipa bila je prisiljena nositi se s izazovima velikima i za velike, stare diplomacije.

Nakon ratnih godina i mirne integracije istočne Slavonije Hrvatska pomalo kucka na vrata EU i NATO-a. Operaciju vodi Drobnjak, i to iz Zagreba, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova za multilateralu. Ali vrata su zatvorena. Zapadni saveznici inzistiraju na demokratizaciji zemlje, zapravo žele smjenu vlasti. No čak ni nakon toga, nakon izbora 2000. i političke deblokade države, ne odustaju od koncepta balkanskog povezivanja regije, na balkanskoj ‘Europskoj uniji’ izvan Europske unije. Drobnjaka tad šalju u Bruxelles kao veleposlanika u hrvatskoj Misiji pri EU, da pokuša razvezati paket – da države bivše Jugoslavije dobiju pravo pristupiti EU kao regata, dakle samostalno, prema vlastitim postignućima, a ne kao vlak, dakle zajedno, prema regionalnim postignućima.

Velikim je dijelom njegova zasluga što je Hrvatska bez prethodne suglasnosti EU, ali uz dovoljno savezničke potpore, u proljeće 2003. podnijela zahtjev za pristup EU, koji je najesen prihvaćen. Balkanski je paket tako malo razvezan, a Drobnjak je već bio na novoj veleposlaničkoj dužnosti u UN-u u New Yorku. Bila je to svojevrsna Račanova nagrada za dotad učinjeno. Ali nije potrajalo ni dvije godine.

Pristupni pregovori s EU trebali su se otvoriti, tražio se glavnog pregovarača. I Sanader je, usred mandata, pozvao Drobnjaka iz New Yorka u Zagreb. Bio je to logičan izbor: nitko nije tako dobro poznavao EU i imao toliko pregovaračkih utakmica u nogama. Pregovori, dakako, nisu odmah otvoreni jer je jedna država inzistirala na uhićenju generala Ante Gotovine. Ali otvoren je ured s Drobnjakom kao glavnim pregovaračem koji će sa svojim pregovaračkim timom u sljedećih šest godina voditi najslužebnije pristupne pregovore u povijesti EU. Pregovori su otvoreni potkraj 2005., sat poslije otvaranja pregovora s Turskom, što je bila još jedna poruka i nagovještaj još jednoga mogućeg paketa.

U EU je u međuvremenu izbila najveća institucionalna kriza (nakon referendumskih odbijanja Ustava), najveća ekonomska kriza od nastanka Unije, kriza eura, vladalo je najveće nepovjerenje prema proširenju. U pregovore s Hrvatskom uključeni su čvrsti politički nadzor i jednako čvrsta mjerila za zatvaranje pregovaračkih poglavlja koja su postrožila uvjete koje treba ispuniti, izmišljeno je famozno Poglavlje 23. o pravosuđu i ljudskim pravima. Tek su naknadno i Drobnjak i članovi pregovaračkog tima shvatili da su njihovi pristupni pregovori zapravo nov, znatno stroži model za buduća proširenja. Za ostatak balkanskog paketa.

Koja je uloga Vladimira Drobnjaka u tome gotovo dovršenom poslu? Ili, zašto je baš svaki politički šef, od Tuđmana i Granića preko Račana, Mesića, do Sanadera i Kosor, najsloženije zadatke povjeravao Drobnjaku? Jer je znao da je pedantni radoholičar, gotovo manijak, da mu nijedan zarez, nijedna zamka u ‘draftovima’ dokumenata neće promaknuti. Već u ranoj fazi diplomatske bitke za državu i teritorij naučio je da je za uspjeh nužno biti aktivan, povući pravi potez u pravo vrijeme, ući katkad u nuždan rizik. Još kao novinar urednik u Vjesniku naučio je organizirati, koordinirati i voditi tim. Uvijek je znao okupiti ljude na projektu, prenijeti na njih svoju radnu energiju i u dobrom ozračju, bez nervoze, iz njih izvući maksimum.

S njime su šefovi mogli biti sigurni da će postići maksimum u zadanim političkim okvirima i još malo pomaknuti te okvire. I da baš nikad neće pretendirati na njihovo mjesto. Jer uloge se znaju: oni su prolazna vlast, a on vječni državni službenik.