Cookies SONDE KOJE OTKRIVAJU VAŠU PRIVATNOST

Više marketinških potez Hong Kong u posljednje vrijeme nije postao primamljiv samo za IPO nego i za prije uvrštene kompanije koje sekundarnim uvrštenjem (izlazak na neku drugu burzu izvan matične) žele biti zastupljenije u toj regiji. Dosadašnje iskustvo, podebljano najnovijim događajima, pokazalo je da takvi potezi možda nisu toliko isplativi koliko se vjeruje. Brazilska rudarska kompanija Vale uvrstila je svoje dionice u Hong Kongu u prosincu prošle godine, no interes investitora nije bio onakav kakav se želio, kao ni za Prudential, britanskog osiguravatelja uvrštenog prije više od godinu dana. Premda se čini da financijske koristi kojih je bilo u manje globaliziranom svijetu više ne igraju ulogu zbog velike pristupačnosti trgovanju dionicama na bilo kojoj burzi, novi trend pomicanja prema burzi u Hong Kongu ima nešto drugačiju namjenu. Mnoge zapadne kompanije koje se u proteklih godinu dana ili nešto više uvrštavaju na tu burzu, zapravo, više žele pokazati svoju predanost azijskom tržištu i fokus na nj nego proširiti svoju dioničarsku bazu i prikupiti kapital na manje zasićenim tržištima. Riječ je, dakle, prije svega o marketinškoj logici, ne ekonomskoj – diže se razina svijesti o brendu i dodvorava lokalnim kupcima.

To je, nedvojbeno, važan faktor i u razmišljanjima luksuznih brendova poput Prade ili Ferragama koji sve teže nalaze prostor za veći rast na zapadnim tržištima, ali zato vide priliku u rastučem azijskom tržištu koje tek razvija ukus za finije i skuplje stvari u životu. Bilo da je riječ o financijskom promišljanju, što, čini se, barem zasad pada u drugi plan, ili o promišljenju PR-u, zaključak je isti: Azija, posebice Kina, promiče se u potrošačku obećanu zemlju za Europoljane i Amerikanke koji više nemaju prostora za rast na matičnim tržištima. Ili barem oni tako vjeruju. Međutim, analitičari su skeptični i ne vjeruju zasad u dovoljnu razvijenost potražnje za luksuzom u regiji.

Prijedlog Europske komisije, tzv. Green Paper, traži obveznu promjenu revizora nakon određenog razdoblja, uvođenje zajedničkih revizija za poduzetnike važne za javni interes i osiguranje pristupa javnim natječajima i revizorskim kućama koje nisu članice Big Four.

Potkraj 2010. Europska komisija objavila je Green Paper, dokument s novim pravilima koja će utjecati na donošenje novog zakonodavstva u EU, potaknuta podatkom da su u recesiji, odnosno od 2007. do 2009., sve velike banke od svojih revizora dobile pozitivno mišljenje bez obzira na goleme gubitke.

Green Paper zapravo je dokument važnog naslova – ‘Revizorska politika: lekcija iz krize’ – koji na dvadesetak stranica donosi mnogo promjena u revizorskoj praksi. Nova pravila odnose se na ulogu i neovisnost revizora, međunarodne standarde u obavljanju revizije, koncentraciju i strukturu tržišta te na stvaranje tržišta EU za sve revizorske poslove.

Iako se većina pravila odnosi samo na poslovanje revizorskih kuća, dio promjena znatno će utjecati i na druge sudionike revidiranja, odnosno na tvrtke koje su dobrovoljne ili obvezne korisnice revizije. Naime, revizorska struka u posljednjih se 20 godina konsolidirala u tzv. Big Four (Deloitte, Ernst&Young, KPMG i PricewaterhouseCoopers). Europska komisija misli da pad još jednog velikog revizora (poput onog revizorske kuće Arthur Andersen) može znatno utjecati na stabilnost cijeloga financijskog sustava. Prema njoj, revizori imaju ključnu ulogu u odnosu između poduzetnika i investitora, pa bi nedostatak povjerenja u revizorska izvješća mogao izazvati gubitak povjerenja u cijelo financijsko tržište.

Danas su tvrtke članice Big Four uglavnom revizori globalnih poduzetnika, banaka i osiguravatelja koji uvjetuju korištenje uslugama upravo tih revizora, pri čemu srednji i mali revizori nemaju pristupa čak ni javnim natječajima. Naprimjer, Big Four revidira 99 od 100 najkapitaliziranih tvrtki na Londonskoj burzi, a samo dvije tvrtke revidiraju 27 od ukupno 30 kompanija kojima se najviše trguje na Frankfurtskoj burzi.

Prijedlog Green Papera je obvezna promjena revizora nakon određenog razdoblja, uvođenje zajedničkih revizija za poduzetnike važne za javni interes te osiguranje pristupa javnim natječajima za barem dvije tvrtke koje nisu članice Big Four.

Prijedlogom tog zakona kompanije Big Four i njihovo poslovanje našli su se pod dodatnim povećalom Europske komisije. U komentaru na prijedlog novog zakonodavstva ‘veliki’ tvrde da česte promjene revizora i zajedničke revizije loše utječu na kvalitetu revizije te da se tim potezima gubi znanje o klijentima; nadalje, da su oni međunarodne tvrtke i zbog toga preveliki da bi pali, što, zapravo, povećava nepovjerenje zbog njihove moći. Zbog toga EU predlaže da se tvrtkama članicama Big Four zabrani kupnja srednje velikih revizorskih tvrtki, a u budućnosti se možda ponište i neke transakcije u okruženju revizorskih kompanija.

Na Green Paper dosad je pristiglo gotovo 700 komentara iz EU i zemalja pristupnica. Big Four objavio je zajednički komentar na predloženu legislativu. Ipak, većina je komentara novog zakona – pristigla od malih i srednjih revizorskih društava, državnih ustanova, poduzetnika, investicijskih bankara, analitičara i akademskih zajednica komentara – pozitivna.

Informacija o stanju se može koristiti za autentifikaciju, identifikaciju korisnikove sesije, korisnikovih preferencij, sadržaja košarice za online kupnju ili bilo čega drugoga što se može pohraniti u obliku tekstualnih podataka. Keksi su mali komadići informacija (teksta) koje kreiraju web stranice koje pregledavate. Neke od tih keksića računalo sprema na disk, pa kada posjetite opet istu stranicu, preglednik šalje keksiće natrag web siteu.

Keksi, ili kolačići, kako im tepaju, služe za nekoliko stvari, kao što je obavještavanje određenog weba da ste ga već posjetili, što će vam, primjerice, onemogućiti da dva puta glasujete u istoj anketi na istom webu, da ne morate pamtit korisničko ime i zaporku te ih svaki put iznova unositi na neki site koji to traži. Keksi pamte i vaše osobne informacije važne siteu koji posjećujete, poput vašeg imena, sklonost ili podataka o oglasi, što pak kaže tom webu da vam pokaže oglase nalik onima na koje ste već kliknuli.

Kolačiće uvaljuje i Facebook, čak i onima koji nisu njegovi korisnici, ali kliknu na gumb Like na nekom webu koji nije dio Facebooka. Očito je da postoji niz načina na koje keksići mogu naškoditi vašoj privatnosti. Iako se čini da su nekima od njih namjere časne i nevine, oni ipak odaju da ste posjetili određeno web odredište. Štoviše, to web-odredište može ažurirati keksić svaki put kad ga posjetite, dodajući nove informacije o korištenju svaki put kad posjetite njegove stranice. Kolačići ostaju na vašem računalu koliko god odluči njihov autor, od nekoliko dana do nekoliko godina. Neki se automatski brišu kad ugasite browser, a poznati su pod imenom session cookies, ali drugi na vašem PC-u mogu ostati gotovo zauvijek. Važno je reći da ti keksići ili kolačići nisu softver. Ne mogu biti programirani, ne mogu prenositi virus, niti instalirati zločudne programe na korisnikovo računalo. No, spyware, zločudni programi za uhodjenje, ih može koristiti za praćenje korisnikovih aktivnosti, što je i nagnalo zakonodavce u Europi i Americi da ih pokušaju regulirati. Kolačiće mogu ukrasti hakeri kako bi se dočepali žrtvovinih web-računa.

Pojam “keksić” je izveden od “čarobnog keksića” (engl. “magic cookie”), “paketa” podataka koje bi neki program primio i vratio nepromijenjenog. Čarobni su kolačići već bili u uporabi kad je programer Lou Montulli došao na ideju njihova korištenja pri komuniciranju na webu u lipnju 1994. godine. U to je vrijeme Montulli bio zaposlen u tvrtci Netscape Communications, koja je razvijala aplikaciju za elektroničku trgovinu za jednog svog klijenta, a mladi je programer upotrebljavajući kuki riješio problem pouzdanosti pri korištenju virtualne košarice za trgovinu.

Zajedno s Johnom Giannandreaom, Montulli, tijekom studija pasionirani bubenar rock sastava s frizurom kakva se dobije od udara munje, iste je godine napisao početnu Netscapeovu specifikaciju za kolačić. Verzija 0.9beta pretraživača Mosaic Netscape, objavljena 13. listopada 1994., podržavala je keksiće. Prva uporaba tih keksića izvan laboratorija bila je provjera je li posjetitelj Netscapeova weba već bio na tom odredištu. Montulli je za tehnologiju keksića aplicirao patentnu prijavu 1995., pa mu je patentni ured Sjedinjenih Država za to priznao patent 1998. godine. Podrška za keksiće je ugrađena u Internet Explorer u inačici 2, objavljenoj u listopadu 1995.

U to vrijeme javnost nije znala za keksiće. Njih su računala prihvaćala automatski, bez znanja korisnika. Dok su neki znali za njih već od početka 1995. godine, javnost je za njih doznala tek nakon što je Financial Times objavio članak o kolačićima, 12. veljače 1996., što je pak skrenulo jako veliku medijsku pozornost na njih, upravo zbog opasnosti po privatnost korisnika Weba.

Kako biste pojačali zaštitu i nakon što ste instalirali Ad-Aware te obrisali kukiće, sljedeći je korak ugradnja blokera skripti jer se pomoću zločudnih skripti može doprijeti do kukića te ih zloupotrijebiti. Blokeri dolaze u obliku dodataka, plug-inova ili add-onova, za browsers i najčešće se downloadaju na spletovima browsers. Najbrutalniji od blokatora je NoScript koji dolazi kao dodatak za Firefox i blokira sve Flashove, Javine skripte. Prepoznatljiv je po crvenom znaku zabranu preko ružnog smedeg duha vampirskih zuba ili slova S, a osim sigurnosti, od njega dobivate i znatno brže učitavanje stranica jer su “olakšane” za skripte. Da biste na stranici vidjeli blokirane sadržaje, morate kliknuti na njih i dopustiti učitavanje ili dati privremenu dozvolu za učitavanje svih skripti s te stranice. Procedura zna biti dosadna, ali je učinkovita jer blokira sve što ne dolazi sa stranice koju posjećujete, a upravo od tamo znaju doći problemi.