Gostovanje latvijskog redatelja Andrejsa Žagarsa nije donijelo ništa novo. Opera HNK uz rijetke iznimke već sezone egzistira između zastarjele i neinventivne percepcije postavljanja opernih komada i stilsko nekoherentnosti.
Posljednja ovosezonska opera premijera zagrebačkog HNK pripada jednom od najpoznatijih komada srednjeg razdoblja talijanskog romantičarskog skladatelja Giuseppea Verdija. Riječ je o operi ‘Trubadur’ iz 1833. koja se temelji na zapletu drame španjolskog autora Antonija Garcije Gutiérreza i libretu Salvadora Cammarana. Priča o Di Luni i Manricu, dvojici braće od koje je potonjeg kao dijete otela Ciganka Azucena, pokušavši tako osvetiti smrt svoje majke optužene za vradžbine i zabunom ga ostavivši na životu odgojila kao svog sina, zaplet nalazi u ljubavi mlade Leonore i Manrica kojem se u vrijeme građanskih nemira želi osvetiti Di Luna, polažući pravo na svoju ljubav prema Leonori i, naravno, ne znajući da mu je Manrico zapravo brat.
Unatoč kritici zbog razvodnjenosti sadržaja ‘Trubadur’ je i danas jedna od najizvođenijih Verdijevih opera. Nažalost, u gotovo puna tri sata zagrebačkog ‘Trubadura’ potpuno će moći uživati samo uistinu zagriženi ljubitelji opere. Dok nas u prvoj sceni umjesto kasnosrednjovjekovnih kraljevskih stražara dočekuju suvremeni vojnici koji nalikuju na specijalne postrojbe ili vojnu policiju s kalašnikovima, to je ujedno prvi i posljednji trag bilo kakve suvremenosti koja se tako čini nepotrebnom ili izdvojenom iz šireg konteksta. Štoviše, potpuno je suprotna izrazito pojednostavnjenom, minimalističkom gotičkom scenografskom rješenju, nerazrađenoj mizansceni koja se nazire u monotonim i nepotrebnim statičnim scenama ljubavnih arija i još očitije u zborskim scenama, u kojima nije posve jasno zašto zborovi dviju sukobljenih vojski nekoordinirano kruže jedni oko drugih pritom jedva uvjerljivo držeći oružje.
Nakon svega toga gledatelju je teško razumjeti društveno-vremenski okvir u kojem usporedno egzistiraju divlji romski kampovi, djevojke koje trče uokolo s humanitarnim paketima, gotička unutrašnjost crkve, grofovi čija odjeća sliči onoj talijanskih generala. Naravno, i Leonoru, koja si uz cijelu kolekciju oružja koje je ‘protrčalo’ scenom život ipak odlučuje oduzet – konvencionalnom bočicom otrova.
