Sven Müller, predsjednik Uprave Stipić grupe, jedne od tvrtki koju je banka vrbovala da uđu u projekt koji je trebalo stabilizirati. Kada dođe kriza, ružna istina pokazuje glavu – banke su vlasnici gotovo svake tvrtke u Hrvatskoj, iako zapravo u njihovoj bilanci nijedne ne stoji da imaju 50 posto ove ili 75 posto one tvrtke. Fiducijarni hipotekarni krediti koji su izdavani, u kojima se banka automatski upisala kao vlasnik, jednostavno su dokaz te tvrdnje. Iako će svi poduzetnici reći kako se ne radi o vlasništvu u pravom smislu te riječi, jer oni su ti koji vode posao, dovoljno je propustiti nekoliko kreditnih rata i postaje jasno tko je stvarni vlasnik i čiji je to zapravo problem.
Financijski vole reći: Ako sam dužan 100.000 kuna banci, to je moj problem. Ako sam dužan 100 milijuna, to je bankin problem. U krizi to bi se pravilo moglo proširiti i na one koji su dužni 10 milijuna, jer i takvih je toliko mnogo da postaju problem banke. Kako je kad u problem uđu tvrtke dužne 100 milijuna, ovih se dana može vrlo dobro vidjeti na primjeru HG Spota, gdje o sudbini tvrtke odlučuju upravo banke. Zagrebačka banka kao najveći tvrtkin vjerovnik predložila je otpis kamata po izdanim komercijalnim zapisima i reprogramiranje obveza. Većina drugih banaka čini se nesklona postavljanju presedana otpisom kamata, dijelom vjerojatno jer bi se i drugi koji više ne mogu podimirivati obveze prema bankama mogli pozivati na taj primjer.
Kad situacija zaprijeti da izmakne kontroli, primjeri postaju vrlo eksponirani, pa se tada o važnosti banaka u odlučivanju o sudbini tvrtki govorit mnogo, mnogo više. Tehnomax tako pregovara s bankama i dobavljačima o restrukturiranju, a prije očitovanja banaka uprava ne može znati što će s tvrtkom biti, iako je predsjednik uprave ujedno i vlasnik tvrtke. Tendencija da se banke snažno upletu vidi se posebno u sektoru trgovine tehničkom robom, ali i u turizmu. Prodaja Štrokovih hotela sigurno se nije dogodila jer je Goran Štrok želio prestati raditi ono u što je uložio srce i dušu, već zbog toga što su banke morale dobiti svoj novac. Da takva situacija nije neobičajena, potvrđuje i hotelierski konzultant Ivica Čačić.
Suočeni smo s fenomenom da su banke zapravo vlasnici kompanija, koje zbog njihove visoke zaduženosti i niske profitabilnosti ne mogu servisirati obveze po kreditima. Čest je slučaj da je tržišna vrijednost hotelske tvrtke manja od ukupnog iznosa dugovanja prema bankama – objašnjava Čačić.
To se događa jer u hrvatskom hotelijerstvu još prevladava zastarjeli model prema kojem je ista kompanija vlasnik nekretnine i bavi se menadžmentom. Naprimjer, za hotel kategorije pet zvjezdica i 200 soba radi se o investiciji od 40-ak milijuna eura. Budući da većina onih koji ulažu u hrvatsko tržište hotelskih nekretnina nisu dugoročni investitori sa znatnim vlastitim kapitalom, naravno da su dizali kredite.
Zamislimo optimističnu situaciju u kojoj je samo pola potrebnih sredstava namireno kreditom, dakle 20 milijuna eura uz godišnju kamatnu stopu od, primjerice, sedam posto. To znači da samo iznos za namirenje kamata u prvoj godini iznosi 1,4 milijuna eura, a zbog kratke sezone, koja uzrokuje nedostatnu iskorištenost smještajnih kapaciteta, relativno niskih cijena, visokih troškova radne snage te drugih problema koji muče domaće hotelijere, rijetki su u mogućnosti zaraditi dovoljno da bi platili samo kamate, a kamoli glavnicu. Banke, naravno, pokazuju razumijevanje i strpljenje onoliko dugo koliko to mogu, ali u trenutku kad to više ne mogu, prvi koji gube su poduzetnici. Naprimjer, ako je u hotelu uloženo 40 milijuna eura (pola vlastitog kapitala i pola kredita), tržišna je vrijednost recimo 24 milijuna eura, kada banka procijeni da hotel nije u mogućnosti generirati dovoljno novca za servisiranje kreditnih obveza, banka će biti spremna prodati hotel po tržišnoj vrijednosti od 24 milijuna eura i pokriti svoja potraživanja, a poduzetnik će dobiti ostatak sredstava. Ako ih bude. Prvi koji gube su poduzetnici koji su išli u preveliku investiciju u odnosu na potencijal biznisa za stvaranje dobiti ili im tržišna procjena nije bila ispravna – objašnjava Čačić.
Upravo zbog toga na popisu pedeset najvećih ovisnika o bankama čak polovinu (25) čine hotelijeri. Popis predvode Hoteli Novi, na čelu s Brunom Orešarom, čija je neto marža profit za prošlu godinu -506 posto. To što su u krizi o pomoći najviše ovisne velike tvrtke ipak nije negativno. Kako objašnjava Andrej Grubišić iz tvrtke Grubišić&Partners, specijalizirane za korporativne financije, u današnjoj situaciji mnogo je bolje imati velike dugove nego male. Veliki krediti kojima je banka plasirala mnogo novca dovoljno su važni da ona pokuša naći bilo kakvo rješenje, a možda neće imati toliko volje baviti se s malima – objašnjava Grubišić i dodaje kako se zapravo događa i situacija da su banke mnogo sklonije novim partnerima nego dosadašnjima, jer ako su vlasnici nekoliko puta pregovarali s bankama, i nisu uspjeli ispuniti zadane uvjete, naravno da će banka nevoljko dalje raditi s takvim partnerom. Dakle, ne treba misliti da će ove tvrtke propasti, ali nije nerealno očekivati da će u njih početi ulaziti neki novi partneri, kojima će banke biti zadovoljnije.
Otvaranja nove tvrtke u koju će biti preneseno to intelektualno vlasništvo. Nakon toga krećemo u realizaciju projekta koji će biti komercijalan i imati tržišnu vrijednost – kaže dr. sc. Ivan Zoraja. U prvoj se iteraciji stvaraju prototipovi komercijalnih rješenja dok se u drugoj fazi pristupa postupku komercijalizacije gdje se izrađuje konačni proizvod ili linija proizvoda i s kojima se izlazi na tržište. Nakon svakog prijedloga slijedi rigorozna evaluacija, a sam tijek izrade intenzivno nadziru stručnjaci HIT-a. U posljednjih pet-šest godina, a po mojoj procjeni bit će tako i u idućih deset godina, većina aplikacija koje su raspodijeljene bit će bazirane na arhitekturi SOOM, pa sam predložio HIT-u taj projekt. Okupio sam tim od deset stručnjaka, dio je bio s FESB-a, među kojima je i moj asistent Marko Matijević, te vanjske suradnike i dvije smo godine radili na SOOM-u. Ovaj projekt sadrži i dio moga doktorata koji sam radio u Münchenu – kaže dr. sc. Zoraja koji bez financijske podrške HIT-a ne bi mogao realizirati ovaj projekt.