Njih projekata, težiti projektima čija realizacija ima u najkraćem roku najveće učinke. Pritom je bolje što prije završiti manji broj infrastrukturnih projekata. Najbolja investicija uložena sredstva vraća u najkraćem roku. Treba ulagati u ekološki prihvatljive projekte, u infrastrukturu, energetiku i obrazovanje – poručuje Crnečki.
Da tehnologije baš i nisu jeftine, unatoč jakoj kuni, tvrdi i Krešimir Pajić, predsjednik Uprave Koestlina. Njegova tvrtka u tehnologiju godišnje ulaže gotovo dva milijuna eura, pa je sada 70 posto linija moderno i novo. No taj se novac nije okrenuo, jer svi čekaju rasplet: – Situacija je nepredvidiva, no naši kapaciteti zadovoljavaju, na njima možemo rasti još 40 posto, no kad ulažete morate znati kamo s robom. Najlakše je uložiti problem nastaje onda kad trebate vraćati, a nemate tržište. Tehnologija i ulaganje nisu sami sebi svrha – pojašnjava Pajić.
Kakvo je pravo stanje na terenu, koliko je tehnologija doista stara, odnosno kakva je amortizacija hrvatskih strojeva ne zna se. Problem je, tvrdi Lovrinčević, u različitosti poreznog tretmana pojedinih strojeva, netko je u određenom trenutku amortizirao više, netko manje, pa se na osnovi toga, da se i znaju prave brojke, ne bi moglo precizno detektirati koliko su industrijski strojevi uistinu stari. No i neke druge brojke pokazuju koliko je stanje u tehnološkom smislu loše. Udjel je prerađivačke industrije u BDP-u manji od 15 posto, a udjel je investicija poduzeća u BDP-u tek oko 26 posto. Uostalom, u Hrvatskoj prevladavaju industrije niske do srednje razine tehnološke opremljenosti poput industrije hrane i pića, proizvodnje duhana, tekstila, papira, a tu je u pravilu manjkav i udjel stranih strateških partnera koji bi im mogli transferirati nove tehnologije. Problem je, tvrdi Lovrinčević, u izrazitoj oligopolnoj strukturi u tim industrijama, pa te tvrtke u odsutnosti konkurencije nemaju ni potrebe ulagati u tehnologiju. Uza sve to preniska je stopa ulaska novih poduzeća na tržište (nitko nema hrabrosti pokretati nova poduzeća), zbog čega je slabija i dinamička transfera novih tehnologija.
Nedostatak poduzetničkog duha i nespremnost na rizik brzog zatvaranja poduzeća u prilično neprijateljskom okruženju kakvo je hrvatsko nikoga ne bi trebali čuditi. Tijekom cijele naše povijesti svi smo se, dakle i poduzeća, oduvijek oslanjali na državu. Zato ne začuđava što Majetić upozorava da se nerazumijevanje vlasti i zaostajanje u stvaranju hrvatskog tehnopolisa nikako ne može raciono objasniti.
Iz izvješća Programa gospodarskog oporavka za svibanj vidljivo je da sve mjere i aktivnosti koje bi trebale stimulirati ulaganja u nove tehnologije kasne, od Zakona o znanosti do Znanstveno-tehnološke politike 2011.-2015. koja je trebala biti izglasovana prošlog prosinca. Sve što je važno za stvaranje dobrog okvira za ubrzano i radikalno snaženje tehnološke osnove poduzetničkog sektora nije nimalo ohrabrujuće. Za radikalan zaokret, kojim bi narasla konkurentnost hrvatskih proizvođača, trebalo bi osmišliti tehnološki razvoj na posve novim osnovama. Pitanje je samo ima li i jedna buduća vlast sluha za važnost držanja tehnološkog koraka s konkurencijom.
Zoj Crnečki izlaz vidi u pokretanju gospodarske aktivnosti, pri čemu je poduzećima nužno osigurati dostupnost povoljnih kredita, namijenjenih ulaganjima u nove tehnologije, uz nastojanje snažavanja kamatnih stopa. Trebalo bi, kaže, ojačati HBOR i osigurati veća sredstva za poticanje konkurencnosti hrvatskoga gospodarstva: – Činjenica je da nismo zemlja u kojoj je proizvodnja jeftina, ali možemo to nadoknaditi znanjem, inovativnošću i ulaganjem u tehnološku opremljenost, dizajn, u sve što podiže dodanu vrijednost proizvoda – zaključuje.
Ulaganje u tehnologiju, međutim, ne pokazuje se uvijek kao najpametnije. Mnoga su poduzeća, poput tiskara, prije krize obnovila kapacitete. S krizom su drastično pale narudžbe i sada moderni strojevi stoje ‘nezaposleni’, a kredite treba vraćati. Lovrinčević, međutim, tvrdi da je sve bolje od tehnološkog zaostajanja, potražnja će se oporaviti, a tada poduzeća koja se nisu tehnološki modernizirala nemaju što tražiti na tržištu, jer će ih moderna konkurencija pregaziti. Bez modernih postrojenja ni naši izvoznici proizvodi ne mogu dodati novu vrijednost niti brže pokrenuti novi razvojni ciklus. Bez tehnologije, jednako kao i bez kredita, mogli bismo nazadovati još najmanje jedan izborni mandat.
Kompanija Nanosolar sedam je godina skrivala proizvodnju solarnih panela koji mogu revolucionirati postojeće sustave. Tijekom te tajnovite proizvodnje tvrtka je uspjela osigurati više od četiri milijarde dolara narudžbi za proizvode koje još nitko nije vidio.