Partnerstvo znanosti i gospodarstva

Veliki poljoprivredni sustavi ostati će bez milijuna kuna. Dosad se primjena odgađala zbog pritiska velikih kompanija, no s približavanjem ulaska u EU manevarski se prostor sužava. U tajnosti se vode pregovori između kompanija i Ministarstva kako izabrati ‘najmanje zlo’.

Optimistične najave dužnosnika EU i Hrvatske o 1. srpnja 2013., kao datum ulaska u EU, osim euroskeptika nisu baš s oduševljenjem dočekale ni vodeće domaće poljoprivredne kompanije. Kao što Lider doznaje, još i prije zatvaranja Poglavlja o poljoprivredi u Ministarstvu poljoprivrede počeli su razmatrati konačnu, već dugo godina odlaganu primjenu degresivne stope, na čemu inzistira EU.

O koliko se osjetljivoj stvari radi govori i šutnja Ministarstva koje već treći tjedan ne odgovara na naš upit. Nema informacija kada bi se počeo primjenjivati članak 21. Zakona o državnoj potpori poljoprivredi i ruralnom razvoju, no kad primjena zakona počne, velike kompanije izgubit će milijune kuna iz dosadašnjih poticaja. Naime, primjenom modulacije (umanjenje isplata izravnih plaćanja) subjektima koji prime poticaje iznad 100 tisuća kuna oduzimati će se osam posto viška iznad te svote i preusmjeravati u ruralni razvoj.

To je predviđeno za ovu i sljedeću godinu, a to znači da će se zadruzi koja primi 110 tisuća kuna, od deset tisuća oduzeti osam posto. Zanimljivo je pritom da su odredbe toga zakona izmijenjene u srpnju 2010. jer je dotad limit bio 36 tisuća kuna, pa su u Ministarstvu tada izašli ususret malim poljoprivrednicima. Velike kompanije pak nisu mnogo ‘talašale’ zato što su im u Ministarstvu rekli da se do daljnjega neće primjenjivati članak 21.

No osim modulacije za one koji dobivaju iznad 100 tisuća kuna, postoji još jedna – za one koji dobivaju poticaje iznad 2,16 milijuna kuna. Za njih je degresivna stopa dodatnih četiri posto, što znači da ona ukupno iznosi 12 posto. Ta je druga modulacija dodatni uteg velikim kompanijama na koje bi degresivna stopa bila ionako primijenjena u prvoj modulaciji. O koliko je svoti riječ mogu pokazati primjeri iz 2009. (nema podataka iz 2010.), kad je Belje dobilo 115 milijuna kuna, a Novi agrar 43 milijuna kuna. Teško je biti precizan jer podaci Agencije za plaćanje u poljoprivredi i ruralnom razvoju nisu precizni (ne zna se za koje proizvode i za koliko hektara su poticaji dobiveni), ali ugrubo, primjenjujući dvostruku modulaciju i pretpostavljajući da će i ove godine dobiti pričužnu visinu poticaja, Belje bi moglo izgubiti 13,5 milijuna kuna, a Novi agrar pet milijuna kuna. Ne treba napominjati da to nisu jedine Todorićevi i Pipunićevi tvrtke koje dobivaju poticaje. Jasno je, pogotovo u vrijeme nelikvidnosti, zašto velike kompanije skaču na stražnje noge pri pomisli na primjenu članka 21.

Zauzvrat, nisu se bunile previše što je granica za prvu modulaciju pomaknuta na 100 tisuća kuna, čime je ministar Petar Čobanković kupio mir malih poljoprivrednika. No Lider saznaje da se sada javlja ogorčenje srednjih i velikih kompanija jer je sigurno da se, zbog pritiska iz EU, više ne može izbjegavati provođenje članka 21, a nastavilo se s neefikasnom politikom poticaja malih koji ne mogu poljoprivredu učiniti produktivnijom, a novac koji se njima daje mogao bi se usmjeriti onim efikasnijima. Smatraju da, bez obzira na to što Hrvatsku pritišće EU, poljoprivredne tvrtke u Hrvatskoj i one u EU nisu u istom položaju.

Ondje su, kaže jedan sugovornik koji je htio ostati anoniman, parafiskalni nameti sustavno riješeni i prilagođeni su potrebama poljoprivrednih poduzeća, čime im je poslovanje konkurentnije, dok su u Hrvatskoj, iako je Vlada smanjila određene namete, kamen spoticanja. Mali poljoprivrednici nemaju tolikih problema, ali nemaju ni proizvodne protokole poput velikih, što iziskuje dodatne troškove. Sve bi to trebalo uzeti u obzir pa, ako se i mora uvesti, degresivna bi stopa ipak trebala biti pravilnije raspoređena, a parafiskalni bi se nameti trebali prilagoditi poljoprivredi. Vlada je, smatraju biznismeni, trebala davno mjerama olakšati poljoprivredi kao strateškoj grani, a ne misliti samo na male neefikasne poljoprivrednike. No i tišina koja se ‘čuje’ iz Ministarstva nagovještava da se vode teški razgovori, jer u zemlji novca i onako nema.

Dr. sc. Sonja Radas, znanstvena savjetnica sa zagrebačkog Ekonomskog instituta podsjeća kako je istraživanje inovacijskih aktivnosti od 2006. do 2008. pokazalo da poduzeća koja surađuju s akademskim institucijama imaju veću vjerojatnost uvođenja novih proizvoda. Relativno mali postotak poduzeća (oko 13%) ostvaruje takvu suradnju i napora, ali je vjerojatnije da zapravo vrlo mali broj poduzeća kontinuirano i planski provodi aktivnosti istraživanja i razvoja.

Od programa koji su usmjereni prema jačanju znanstvene zajednice ističe se Fond Jedinstvo uz pomoć znanja, koji je 2007. godine osnovalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa kao dio Hrvatskog projekta tehnologijskog razvitka financiranog zajmom Svjetske banke. To je vrlo kompetitivni program usmjeren prema znanstvenicima, čiji je cilj osnaživanje znanstvene zajednice kroz povezivanje s uglednim znanstvenicima iz dijaspore. Istraživanje je pokazalo da se kroz 80 projekata financiranih u sklopu Fonda doista postiže prijenos znanja i podizanje istraživačkog kapaciteta institucija.

No svi programi trebaju vremena kako bi pokazali rezultate, jasno uz pretpostavku da je država voljna financirati ih. Kako je uvijek teško financijski se obvezati na nešto što dugo traje a rezultate pokazuje sporo, brza rješenja se prikazuju kao zavodljive opcije. Donositelji politika na gospodarstvo mogu djelovati uglavnom samo poticajima, ali imaju veće moći nad znanstvenicima koji većinom rade u javnom sektoru. Često u javnim raspravama čujemo ideje kao što su, na primjer, prilagođavanje znanstvenog sustava u smjeru poticanja samo onog znanstvenog rada koji se može direktno primijeniti u gospodarstvu. No zanimljivo je kako svjetska istraživanja pokazuju da su temeljna istraživanja kojima se ne može izravno vidjeti komercijalna korist unatoč tome izuzetno važna za gospodarstvo. Još jedna spominjana ideja je da bi sami znanstvenici trebali biti i neka vrsta menadžera svojih znanja i aktivno tražiti veze s industrijom. Iako sigurno postoje odlični znanstvenici koji su ujedno i odlični menadžeri, istraživanja pokazuju da je osnovna motivacija znanstvene zajednice u suradnji, kao i općenito u radu, ponajprije intelektualni izazov.

Inzistiranje na menadžerskom pristupu odvraća znanstvenike od njihovih glavnih kompetencija i tjera ih prema nečem što ne znaju raditi stvarajući pritom veliki oportunitetni trošak, umjesto da se poticaji usmjeravaju ka vrhunskoj znanosti.