Put kroz utrobu vapnenca

Samozatajni međimurski proizvođač specijalne obuće u njemačkom vlasništvu prototip je tvrtke za prekid stagnacije i zdrav razvoj. Kriza ga nije ni okrznula iako je jedan od važnih kupaca, javni sektor, smanjio potražnju. To se na nju vrlo malo odrazilo. Bilježi redovite priljeve od svojih proizvođača, redovito ispunjava obveze prema dobavljačima i, sudeći prema rezultatima, vrlo je mala vjerojatnost da bi u budućnosti mogla doživjeti neuspjeh. Postiže visoku stopu rentabilnosti, a jedino što se ne može u potpunosti isključiti problemi su s likvidnošću budući da koeficijent tekuće likvidnosti ima tendenciju smanjivanja. U 2009. je iznosio 1,31, dok je u 2010. pao na 0,94. S obzirom na novonastale izdatke to i ne čudi. Za opremanje i gradnju tvornice površine oko šest tisuća četvornih metara procijenili su izdatak od 3,6 milijuna eura, za što su imali vlastiti novac. To je procjena bila pogrešna jer su se, da bi konačno prestali biti podstanar u čakovečkom Jelenu, za ‘vlastiti stan’ morali kreditno zadužiti za još dva milijuna eura. Pogon su vrhunski opremili te pritom zadovoljili sve ekološke i održive sustave gradnje. Zaposlenicima se čak pušta glazba jer potiče produktivnost, postavljen je sanitet opremljen za pružanje prve pomoći, tu su tuševi i hladnjaci za radnike sa svježim sezonskim voćem. Očito, učinili su sve za bolju produktivnost prema njemačkom modelu reda, rada i discipline. Promatrajući prošlost, odnosno od 2005., kad je taj renomirani proizvođač specijalne obuće star 63 godine krenuo na hrvatski put pa sve do danas, jedino što nije promijenio bila je adresa. Vjerojatno 2005. nisu očekivali da će imati vlastiti logistički centar i proizvodni pogon s kapacitetom proizvodnje četiri tisuće cipela na dan. Nije im bilo ni na kraj pameti da će zbog brzog rasta u jednom mahu zaposliti 100 radnika i popeti se s početnih nekoliko na gotovo 600 zaposlenih.

No dobri rezultati cijele grupacije, koja u idućem petogodišnjem razdoblju planira udvostručiti godišnji prihod od 50 milijuna eura, odredili su poslovni smjer. Nova zapošljavanja planiraju i u 2011., a njih će vjerojatno pratiti širenje postojećeg prostora u Velikoj Subotici gdje su kupili zemljište odmah uz novi pogon. Važno je napomenuti da je povećani trend zapošljavanja ipak dao svoj danak, odrazivši se na smanjenu produktivnost rada. Iz tog im je razloga, naglasili su u godišnjem izvješću, osjetno pala dobit, i to sa 6,1 milijun kuna u 2009. na 2,7 milijuna kuna u 2010. Poučeni starim pogreškama sada zapošljavaju malo-pomalo kako ne bi gubili na produktivnosti. Načelnik Općine Male Subotice Vladimir Domjanić izrazito je zadovoljan kompanijom koja zapošljava i 52 djelatnika iz općine: – Na tvrtku otpada 30 posto ukupnog prihoda gospodarstva.

Kompletan asortiman specijalne obuće za vojsku, vatrogasce, policiju i spasilačke službe izvozi, i to ponajprije u Njemačku na dodatna testiranja, a nakon toga diljem svijeta. U prošloj je godini zabilježila izvoz vrijedan 100,8 milijuna kuna, što je povećanje od 8,4 posto u odnosu na 2009. Ukratko, ocjena je prilično dobra. Čini se da Haix obuću kriza nije ni ošinula pogledom iako je jedan od važnih kupaca, javni sektor, smanjio potražnju.

Nijemci mogu biti zadovoljni, ali i Hrvati. Ili barem Međimurci, točnije Općina Mala Subotica. Ondje se, naime, njemačka grupacija Haix iz bavarskog Mainburga odlučila za greenfiled investiciju otvorivši potkraj prošle godine novu tvornicu vrijednu više od pet milijuna eura. Prva tvrtka u poduzetničkoj zoni Male Subotice hrvatska Haix obuća istodobno je postala i jedan od svjetlih prijema ulaganja stranog kapitala u Hrvatsku u vrijeme krize. Uz to, prema Fininim podacima za 2010., u Liderovoj tablici 1000 najvećih naša se i kao jedina u sektoru tekstila, odjeće i obuće koja uopće ne uvozi.

Isto mišljenje dijeli i David Vugrinec, pročelnik Upravnog odbora za poslove župana Međimurske županije. Suradnja je vrlo dobra, govori, kao što su i sami vlasnici i Haixov menadžment u nekoliko navrata isticali. Naglašavali su, naime, da su sve potrebne dokumente i dozvole za novi pogon dobili u roku od tri tjedna, što inače nije moguće čak ni u Njemačkoj. Prilično neobično s obzirom na to da se većina stranih pa i domaćih investitora žali na složenu administrativnu proceduru u Hrvatskoj. No Vugrinec kaže da je sve bilo u skladu sa zakonskim odredbama.

Poznato je da Haix ima vrlo kvalitetnu obuću cjenovno visoke kategorije, što priznaju i neki od najvećih konkurenata u Hrvatskoj. Primjerice Borovo koje u segmentu zaštite-namjenske obuće ima ista ili približno ista svojstva, ima znatno niže cijene. Kažu da u javnim natječajima kad je riječ o obući za posebne namjene sa specijalnim ugradbenim materijalima, a u kojima je Borovo i nositelj posla, vrlo uspješno surađuju s Haixom i dopunjuju asortiman unutar traženih tendernih specifikacija. U konačnici žele i zanima ih poslovna suradnja s Haixom, kako na području zajedničkog razvoja, tako i plasmana gotove obuće.

No nemaju svi dokraja pozitivno mišljenje. Svojedobno je bivši direktor Franz Xaver Haimerl istaknuo da su se odlučili na ulaganje u Hrvatsku zbog blizine centrali, kompetentne dobavljačke industrije te kvalitetne radne snage. Pojedinci, međutim, izražavaju sumnju u te navode. Istina, radna je snaga kvalitetna, kažu, no i cijena radne snage je pritom odigrala znatnu ulogu. Potvrđuju to i primjerom. U Njemačkoj su pripravnici u Haixu plaćeni oko 7,5 eura na sat, a nakon završenog pripravnikačkog staža dobivaju oko deset eura na sat. U njihovoj hrvatskoj tvrtki pak radnik je plaćen oko 17 kuna na sat. Jeftina radna snaga zapravo je ‘konkurentska’ prednost Hrvatske.

Isti kažu da se Uprava potkraj prošle godine, odnosno 16. studenoga, potiho promijenila jer se prikrivala prava istina. Tvrtku je napustila tehnička direktorica Tatjana Gorenc, a Franza Xavera na mjestu direktora zamijenio je brat Ewald Martin Haimerl, kojemu je desna ruka prokurist Markus Lins. Njih dvije, zajedno sa Stefanom Ambergerom, čine menadžment hrvatske tvrtke. Navodno se iza promjena krije pronevjeru od gotovo pola milijuna eura, a kolala je i priča o tome da su pronađena dva skladišta puna obuće koja se prodavala na crno. U Haixu su se na tu informaciju glasno nasmijali i oštro demantirali takve spekulacije. Kažu da je do promjena došlo zbog različitih pogleda na razvoj tvrtke. To je i jedini odgovor koji smo uspjeli dobiti iz tvrtke koja je svoju nedostupnost tjednima opravdava gužvom te napornim radom na novim projektima.

Vjerojatno je upravo jedan od takvih projekata omogućio snažan rast proizvodnje. Teže je, naime, povećati udjel u razvoju proizvoda cijele grupacije te ostvariti vlastitu prodaju, a da u tom ne sudjeluje isključivo matično poduzeće. Ako ih nije poljuljala i spriječila u razvoju ni kriza a ni prilično ružne glasine, bile istinite ili ne, rekli bismo, teško da im se nešto može ispriječiti na putu razvoja. Pogotovo sada kad su konačno naučili postupno disati i rasti, i to u vlastitu stanu.