Investicije i njihovo privlačenje već su neko vrijeme jedna od glavnih tema kada je riječ o gospodarstvu u Hrvatskoj. Kreiranjem novog mjesta potpredsjednika Vlade za investicije i popisa razvojnih, investicijskih projekata velike vrijednosti, doduše uglavnom na papiru, Vlada je proteklih mjeseci pozicionirala privlačenje investicija u središte svoje gospodarske politike kao ključan element za izlazak iz krize. Prezentacija Jakše Puljiza s Instituta za međunarodne odnose o regionalnoj politici i privlačenju ulaganja bila je posebice informativna u tom smislu i pobudila veliko zanimanje na nedavno održanom Gospodarskom forumu Splitsko-dalmatinske županije. S mladim znanstvenikom specijaliziranim upravo za problematiku regionalnog i teritorijalnog razvoja razgovarali smo stoga o hrvatskim problemima i mogućnostima ulaganja.
-
Ulaganja su praktično stala u Hrvatskoj, a ni prije nisu bila na impresivnoj razini. U čemu je problem, ako izuzmemo nedavnu krizu? – Za početak, Hrvatska je malo tržište i k nama neće doći investitori zbog njegove veličine. S druge strane, ako bismo gledali Hrvatsku kao potencijalnu izvoznu bazu za druga tržišta, tu je problem što smo relativno skupi, radna je snaga skupa i to mnoge odbija pa traže jeftinije lokacije. Druga je stvar što nismo ni previše prijateljski nastrojeni prema investitorima, svima su poznate naše slabosti, prije svega administracija koja se za prihvaćanje i privlačenje investicija nije pokazala umješnom. Dodatni je problem i institucionalna nestabilnost, za što je primjer nedavno ukinuta Agencija za promicanje izvoza i ulaganja. Za privlačenje ulaganja potrebni su određena stabilnost i kontinuitet institucija, odnosno minimum ljudi koji kontinuirano rade na tim projektima. Sljedeća je stvar administrativni ustroj Hrvatske koji je neprikladan za privlačenje ulaganja jer imamo prevelik broj jedinica i slabe kapacitete uz veliku centraliziranost i slabu koordiniranost.
-
Što bi onda trebalo napraviti, postoje li neki načelni recepti? – Velik bi napredak bio ako bi se poboljšao rad institucija koje sudjeluju u procesu privlačenja ulaganja. Moramo učiniti mnogo više kako bismo počeli njihovu učinkovitost, od onih koji su prvi u tom lancu poput lokalnih i regionalnih samouprava, Ministarstva gospodarstva pa do javnih poduzeća i drugih državnih tijela. Onda je tu pitanje sređenih zemljišnih knjiga, nešto što je apsolutno prioritet i bez toga je teško uopće govoriti o privlačenju ulaganja. Dok nema efikasnog sudstva, ulaganja se neće pokrenuti, jer vi možda i možete početno za interesirati investitore, ali ako institucije ne funkcioniraju, investitori će vrlo brzo potražiti drugu lokaciju. Tu se mogu napraviti veliki iskoraci i ponavljaj, u području koordiniranosti svih razina od lokalnih do središnje, što bi trebalo činiti jedan sustav s glavom i repom i jasnom odgovornosti.
-
Svi govore o konkurentnosti. Što je to zapravo i kako bismo mi to postigli, kada bismo mogli reći da smo konkurentni? – To je sposobnost neke zemlje da izvozi i prodaje proizvode s visokom proizvodnom vrijednošću, što njezinim građanima onda omogućuje visoku kvalitetu življenja. Konkurentnost uvjetuje niz faktora, kako gospodarskih, tako i negospodarskih koji utječu na učinkovitost proizvodnje, privlačenje ulaganja, izvozni potencijal i ostale gospodarske pokazatelje. Čine je poduzetničko okružje, kvaliteta radne snage, obrazovanje, demografski potencijal, pravni okvir, stupanj korupcije i brojni drugi čimbenici. Nije dovoljno samo imati niže poreze ili kvalitetnu infrastrukturu, nego se mora pozorno pratiti niz čimbenika te kontinuirano raditi na njihovu poboljšanju. Nema, dakle, pojedinačnog recepta koji će nas dignuti, nužno je definirati širok dijapazon mjera za koje smo prethodno procijenili kako i koliko pridonose razvoju gospodarstva.
-
Ako bismo to malo banalizirali, kada Hrvatska može reći da je konkurentna? Kada ima proizvod koji je kvalitetniji od drugih sličnih, kada je jeftiniji ili kada je, recimo, sasvim drugačiji od postojećih? – Konkurentnost bi bila cijeli skup takvih proizvoda. Trebali bismo imati strukturu gospodarstva koja bi rezultirala velikim brojem inovativnih proizvoda, inovativnost je ključna. Što imamo više patenata i dodane vrijednosti, to smo konkurentniji. Drugim riječima, trebali bismo proizvoditi proizvode sa što višom cijenom, koju je netko još voljan platiti. Međutim, mi to nemamo, nemamo globalnih brendova, ne možemo stoga ni primijeniti finski koncept zato što nemamo brendove poput Nokije koji bi mogli podignuti opću razinu konkurentnosti preko jednog proizvoda. Ono što imamo jest određeni broj poduzeća koja se pokazuju vrlo konkurentnima na svjetskom tržištu, kod vrlo zahtjevnih kupaca, no problem je njihov mali broj.
-
Nadovezujući se na primjer Nokije, mislite li da kod nas postoje neki proizvod ili usluga s takvim potencijalom motora gospodarstva? – Jako teško, pogotovo kad se zna da je Nokia rezultat jednoga specifičnog trenutka u globalnoj ekonomiji, jedne pametne odluke da se u trenucima stasanja telekomunikacijskog tržišta investira u njegov razvoj, zbog čega su ostvarili veliku prednost pred drugima. No vidi se i na njihovu primjeru koliko je teško tu prednost održavati, s obzirom na svjetsku konkurenciju. Komparativna vrijednost Hrvatske njezina brodograđevna tradicija i vjerujem da će se, kada proces restrukturiranja brodogradnje završi, i dalje naći mjesto za brod kao prepoznatljiv hrvatski proizvod, premda sigurno ne u ovom obliku kako je to danas slučaj, s iznimkom Uljanika. Općenito, bez privlačenja ozbiljnih stranih ulaganja nije realno očekivati da bi se u bliskoj mogućnosti mogao pojaviti proizvod s velikim multiplikativnim učinkom, tako da se za sada više može govoriti o visokim razvojnim potencijalima na razini sektora poput turizma i proizvodnje hrane nego na razini proizvoda.
-
Mi definitivno nismo globalni igrač, tko su naši izravni konkurenti, s kime se natječemo za investicije? Je li to regija ili neko šire igralište? – Obično kada izrađujemo analize, to su nove zemlje članice Europske unije, veličinom slične Hrvatskoj, poput Mađarske, Slovačke, Češke, Rumunjske ili Bugarske, kao i one izvan EU kao što su Srbija i druge zemlje regije. Nove zemlje članice, zahvaljujući bržem procesu institucionalnog učenja i sudjelovanja u kreiranju zajedničkih europskih politika, ostvarile su određenu prednost u odnosu na nas, zbog čega je natjecanje s njima još zahtjevnije.
