Wen Jiabao završio je još jednu turneju po Europi, drugu u proteklih devet mjeseci, tijekom koje je osiromašenom i napućenom kontinentu donio osmjeh na lice i radost u srca. Drugim riječima, donio je lovu. U tom obilasku premijer je u posljednjem tjednu lipnja najprije posjetio trenutačnu zemlju predsjedateljicu Europske unije Mađarsku, čiji mandat istječe s posljednjim danom mjeseca, i ondje otvorio svoju torbu čuda iz koje je izašlo obećanje o kupnji mađarskog duga i kreditiranju u iznosu od milijardu eura za zajedničke projekte, ozarivši tako lica svojih domaćina. Nesumnjivo predosjećajući takvo nekakvo iznenađenje ujaka iz daleke Kine, Mađari su ekspresno zabranili bilo kakve tibetanske prosvjede po gradu, kako ga ne bi ozlojađili i ostali kratki za milijardu eura.
Nije, jasno, ostalo na obećanjima kredita, nego se s premijerom Viktorom Orbánom govorilo o konkretnim projektima. Bank of China, jedna od četiriju velikih banaka u vlasništvu države, surađivat će s mađarskom kemijskom grupacijom Borsodchem, sagradit će se novi distributivni centar za tehnološku tvrtku Huawei, u planu je tvornica limunske kiseline u Szolnoku, a kineska kompanija Canyi htjela bi tvornicu lampi za Europu, iako u tom slučaju lokacija još nije definirana. Bilo je tu i sporazuma o razvoju prometa, promicanju investicija i kreiranju zajedničkih kulturnih događaja, a izaslanstvo od čak 300 kineskih biznismena sasvim sigurno imalo je puno tema za razgovor.
Nakon Mađarske došlo je vrijeme za pružanje ruke još jednoj ošamućenoj europskoj ekonomiji u potrazi za čudom, Britaniji. Posjet toj zemlji pokazao se medijski nešto pikantnijim od ugodne i prijateljske razmjene u Mađarskoj i nije teško pretpostaviti zašto. Britanija je zemlja s golemim srcem koje kuca za ljudska prava, slobodu i demokraciju svakog živog bića na planetu i kao takva nije mogla olako prešutjeti određena problematična ponašanja Kine u tom smislu. Štoviše, baš iz toga razloga njihova vojska trčkara po nekoliko suverenih zemalja naoružana do zuba. Naravno, tek nakon što se dogovore poslovi vrijedni nekih milijardu i pol funta, jer pametni znaju da se posao i užitak nikad ne miješaju.
Tako je posljednjeg dana posjeta toj nekoć važnoj globalnoj sili Wen izgubio strpljenje, što je prava rijetkost za inače mirne Kineze, nesklone izljevima emocija zapadnjačkog tipa. Njegov domaćin, premijer David Cameron, u jednom se trenutku osjetio pozvanim da u poznatoj manir očita gostu lekciju o ljudskim pravima u Kini, na što je on reagirao vrlo žestoko. Što je previše, previše je, a Britanci su, čini se, prešli granicu dobrog ukusa. Svom je kolegi objasnio kako je vrijeme da London prestane stalno upirati prstom prema Pekingu te mu savjetovao da više ne dijeli lekcije. Nadalje, upozorio je strastvene Britance da pokažu malo više poštovanja, podsetivši kako je Kina u svojoj pet tisuća godina dugoj povijesti naučila ne dijeliti lekcije drugima i govoriti svisoka.
Sasvim sigurno mnogo je gore od par verbalnih pljuskica drskom premijeru to što Peking, kažu neimenovani izvori, Britaniju smješta sve niže na popisu zemalja koje su njemu relevantne, ispod njihovih europskih konkurenata poput Njemačke, Španjolske ili Francuske. Imajući u vidu mađarski poučak s početka teksta, to se preusmjerava u preusmjeravanje milijardi nekim drugim zemljama spremnima na prihvat kineskih viškova, kojih nikako ne nedostaje.
