Male serije proizvoda promišljena igra s ekskluzivom može biti pametna strategija do boljih vremena

U Hrvatskoj se ponuditelji manjih usluga ili proizvođači malih serija proizvoda osim s prijetnjom velikih korporativnih igrača suočavaju s mnogo zakonskih zapreka i slabijom kupovnom moći građana. Ipak, neki primjeri pokazuju da se upravo ograničenim serijama može uspješno poslovati i prevladati krizu.

U bilo kojoj vrsti proizvodnje ili usluga vječna je dvojba: raditi u malim ili velikim serijama? Čak se i vlasnici restorana prije početka biznisa moraju dobro zapitati je li im cilj raditi za manje gostiju ili se orijentirati na veliki restoran za velike skupine posjetitelja. Pokušate li na papir staviti argumente u obje kolone, pronaći ćete i one ‘za’ i one ‘protiv’, ali odgovor ponajviše ovisi o poslovnome modelu kojim se služite ili koji u određenom razdoblju, poput, nažalost, posljednjih nekoliko godina vrlo teške situacije u hrvatskom gospodarstvu, jednostavno morate prihvatiti.

Naravno, većina poduzetnika nastoji proizvoditi u najvećoj seriji. Razlog je sveprisutna ekonomija velikih brojeva. Doda li se tomu manja platežna moć domaćih kupaca, kojima većinom skuplja posebnost i možda veća kvaliteta više nisu prioritet, jasno je da je ta logika opravdana.

Proizvođači u što većim serijama manji poduzetnici, prije svega, reduciraju varijabilne troškove svoje proizvodnje i nadaju se da će dobiti popuste na količinu od dobavljača. No unatoč svemu, treba naglasiti, ima i dodatnih troškova koji proizlaze iz proizvodnje u velikim serijama, poput brige o skladištu, čiji troškovi nisu zanemarivi.

Iako su i vani nositelji manjih usluga ili proizvođači malih serija proizvoda postali ranjiviji i manje zastupljeni, naši se poduzetnici osim s globalizacijom i prijetnjom velikih korporativnih igrača suočavaju s mnogo zakonskih zapreka i slabijom kupovnom moći građana.

Ipak, da uzrećica ‘manje je slađe’ može funkcionirati i kod nas, pokazuje primjer Visora iz Zagreba, tvrtke koja od početka nudi specifične inženjersko-intelektualne usluge za velike industrijske subjekte. Visorovi inženjeri izrađuju sustave za automatsku kontrolu kvalitete i inspekciju proizvoda. Riječ je o sofisticiranim rješenjima za npr. praćenje ispravnosti staklenih boca koje izlaze iz procesa, provjere jesu li staklenke s marmeladom ispravno punjene i zatvorene te sličnim rješenjima.

O specifičnosti svog posla vlasnik Visora Bruno Birgmajer kaže: “Bavimo se inženjerstvom za specifične zahtjeve, zbog čega je i svako naše rješenje jedinstveno i specifično.” Naravno, neke se aplikacije ponavljaju, posebice one koje su se pokazale vrlo uspješnima npr. u linijama za proizvodnju pića, a ih onda ugrađujemo i u druga rješenja. Tako je i s nekim našim projektima. Visor je neke svoje inovacije ugradio i u proizvodni pogon Industrije Podravke, no zbog izrazito slabe industrijalizacije Hrvatske morao se okrenuti prema europskim i regionalnim tržištima. Trenutačno osmišljavaju rješenja za novu prehrambenu industriju u Srbiji.

Na referentnom su im popisu i Ishida, britanski proizvođač strojeva, te europska grupacija plastičara Logoplast. Naravno, i Visor mehaničke komponente koje nabavlja od kooperanata plaća skuplje nego što bi ih plaćao da ih naručuje više. Tvrkin problem je i što s manjim narudžbama zbog krize mnogo fleksibilnije, pa je veličina narudžbe manje važna. To nije bio slučaj kad je on tražio dobavljače za kvalitetne klizne mehanizme ili inovativne materijale te za specifična rješenja Edurovih zaposlenika. Srećom, taj je problem potaknuo odličnu suradnju sa skandinavskim dobavljačima kojima su male količine bile zanimljive i odredili su cijenu koja ne ugrožava konkurentnost Edurovih proizvoda.

Međutim, iako se Pankrac snašao i imao dobru menadžersku intuiciju, zbog čega je posljednjih desetak godina prerastao okvir male tvrtke i postao stabilan poduzetnik srednje kategorije, domaći sustav nije pretjerano prijateljski prema manjim igračima. “Kod nas je na djelu sprega nefleksibilnosti, poreza, nameta, birokratskog sustava koji postaje sam sebi svrhom izmišljanjem svakojakih zakona i propisa. Ako se većina toga ne promijeni, prestat ćemo biti prijateljska zemlja ne samo za malo i srednje poduzetništvo nego i za velike igrače,” kaže Pankrac.

S posebnim su se problemom susrela Tatjana Pinhak i njezina poslovna partnerica Irena Gopo, vlasnice rudžbama nije prioritet. O ulasku u proizvodnju svojih rješenja (a nekoliko ih je osvojilo nagrade, posebice za inovativnost) ondje još ne razmišljaju. “O tome ćemo razmišljati tek kad osmislimo posve inovativan projekt koji nema nijedna velika industrija,” kaže Birgmajer.

Milutin Pankrac, vlasnik Edura, tvrtke specijalizirane za proizvodnju kliznih vrata i ugradbenih ormara, nakon 15 godina uspješnog poslovanja i dobivenog statusa hrvatskog Superbranda, trenutačno osjeća pritisak zbog slabe kupovne moći građana. “Na početku smo se odlučili za izradu proizvoda po mjeri, odnosno za izvanserijske narudžbe. Nakon mnogo ulaganja u brend i imidž uspjeli smo se nametnuti kao jedan od najpouzdanijih i najkvalitetnijih izvođača u svom segmentu. Zasad ne određujemo cijenu mi, kao ni većina u branši, nego kupac. Cijene su maksimalno snižene.”

Pankrac dodaje da su sve domaće tvrtke bez obzira na tvrtke Bonum Nomen koje su početkom ove godine pokrenule proizvodnju šećerne paste za egipatsku depilaciju Isis. Naime, kad su se lani upustile u veliku pripremu za otvaranje tvrtke i pokretanje proizvodnje, nisu očekivale da će im ambalaža, odnosno plastična kantica, biti najveći problem. “Tražila sam nekoga kod nas tko bi mogao izraditi termootpornu kanticu od 500 ml jer se pasta mora vruća lijevati u nju. Kad smo k tomu inzistirale na zlatnoj plastici i tome da serija ne bude veća od 500 komada, sva su nam se vrata u Hrvatskoj zatvorila. Rečeno nam je da se to, jednostavno, nikomu ne isplati. Ipak, pronašli smo plastičara u Novoj Pazovi, točnije Feroplast, donekle malu tvrtku kojoj naša mala serija nije bila razlog za odustajanje iako je to zahtijevalo prilagodbu njezina proizvodnog procesa. Upravo zato, ako nam se ostvari sljedeći projekt koji pripremamo i koji će biti u većim serijama, nećemo odustati od tog dobavljača,” kaže Pinhak.

Njihov proizvod, odnosno Isis, prilično je zahtjevan, ne toliko njegova proizvodnja koliko plasman. Isis je,

Bruno Bigmajer, Visora: “Bavimo se inženjerstvom za specifične zahtjeve i zato je svako naše rješenje jedinstveno.”

Milutin Pankrac, Eduro: “Na početku posla odlučili smo se za izradu proizvoda po mjeri, odnosno izvanserijske narudžbe.”

Tatjana Pinhak, Bonum Nomen: “Najviše smo problema imale s nabavom male serije kutija za svoj kozmetički proizvod.”

Mirza Šabić, Modni salon Šabić: “Vraća se ono što je bilo popularno prije 20 godina – šivanje po mjeri kod uglednog krojača.”

Manje serije sve su češće spas i za velike proizvođače i industrije, pa se posljednjih godina velike tekstilne tvrtke sve snažnije bore za svakog kupca. Tvrtka Estare Culto u svojim zagrebačkim pogonima ima poseban odjel za šivanje po mjeri, isto tako Varteks, ponešto i Kotka.

Istina, ideja je bila ispuniti potrebe svakog klijenta, zadovoljiti svačiji ukus i prilagoditi se specifičnim mjerama, no pokazalo se da je osim imidža takva ponuda prednost u teškim vremenima. Paradoksalno, takva su vremena vratila optimizam za malog ali uglednog krojača Mirzu Šabića, vlasnika Modnog salona Šabić u Zagrebu.

“Vraća se nešto što je do prije 20 godina u Zagrebu bilo vrlo popularno, a to je šivanje kod uglednog krojača koji će vam ručno napraviti odijelo po mjeri kakvo nitko drugi nema,” kaže Šabić koji je uspio preživjeti zahvaljujući ugledu i šivanju kostima za kazališne predstave, a sada ima sladak problem sa svojim prezaposlenim krojačima.

Kako je pak u zlatarskom poslu, opisuje jedan od najuglednijih hrvatskih zlatara Viktor Križek. “U našem je poslu izrazito teško jer cijene zlata posljednjih godina ekstremne, a mi cijenu svojeg proizvoda zbog kupovne moći moramo odrediti prema cijeni otkupa lom-zlata. Nekoć smo si mogli priuštiti serije od 50 komada, pa i mnogo više, jer smo mogli čekati da model ponovno plasiramo poslije. Međutim, danas čim nešto ne ide dobro, moramo taliti i raditi novo. Stanje je sada takvo da nam je fokus, prije svega, na vlastitom certificiranom nakitu – dubrovačkom nakitu i morčićima – koje proizvodimo u serijama od desetak komada da smanjimo troškove i postignemo pristojnu cijenu, te na individualnim zahtjevima. Potonje se uglavnom odnosi na mlade ljude koji na internetu pronađu fotografiju i traže od nas da izvedemo nešto slično. To, istina, poskupljuje proizvod za 20 do 30 posto jer od nas zahtijeva istraživanje, poigravanje, kombiniranje ručnog rada i gravure na kompjutorski pokretanim strojevima,” kaže Križek, dodajući da to teško mogu uspjeti manji zlatari koji nemaju dovoljno zaposlenih i stručnih ljudi te visokotehnološku opremu.