Njegovan Blažek

Osnovni oblici zaštite Ako se, primjerice, povrijede autorska prava, obično s nama kontaktira pravni zastupnik ili odvjetnik oštećene pravne ili fizičke osobe te traži od nas prikupljanje dokaza radi utvrđivanja tko, kako i u kojem opsegu obavlja djelatnost ili prodaje proizvode zaštićene kao autorsko djelo. U praksi to znači da je naš zadatak utvrditi prisutnost predmetne ‘robe’ na tržištu, identificirati proizvođača i distributera, izvršiti otkup robe, eventualno izvršiti preliminarno vještačenje te izvještaj i nalaz predati klijentu – objašnjava Patačko.

Bez obzira na to je li riječ o tvrtkama ili fizičkim osobama, različita svojstva ili osobitosti proizvoda, može se štititi jednim ili više oblika intelektualnog vlasništva. Ovisno o kojem je području djelatnosti riječ, postoje osnovni oblici intelektualnog vlasništva kojima je moguće štititi djela i rezultate intelektualnog stvaralaštva. Tako se patentom štite nova i inovativna rješenja tehničke naravi, industrijskim dizajnom štiti se nova vanjska forma ili izgled proizvoda, a žigom se štite znakovi koji služe za razlikovanje u odnosu na slične ili iste proizvode ili usluge na tržištu. O tome govori i Rene Kajp iz Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Intelektualno se vlasništvo dijeli u dvije grupe: jedna su autorsko i srodna prava, a druga je industrijsko vlasništvo (patent, žig-‘trademark’, industrijski dizajn…).

• Za zaštitu autorskih prava i srodnih prava ne postoji zakonska procedura, jer su autorska djela zaštićena samim činom nastanka djela i ne provodi se upravni postupak za ispitivanje uvjeta za zaštitu i dodjelu prava pa stoga i nema troškova. Međutim, eventualno dobrovoljno deponiranje, primjerice, u autorskoj agenciji ili kod javnog bilježnika nema pravni učinak, kao ni stavljanje ‘copyright’ oznake koja samo upozorava na to tko je autor ili tko raspolaga autorskim pravom – kaže Kajp.

Nema potpune zaštite Katkad je teško odabrati odgovarajuću vrstu zaštite industrijskog vlasništva, u nekim je pak slučajevima stjecanje zaštite dugotrajno i skupo, odnosno kad se procijeni da će biti teško kontrolirati, prepoznati i dokazati površinu važećeg prava na tržištu. U takvim slučajevima neke kompanije i pojedinci odustaju od zaštite industrijskog vlasništva i odlučuju se na čuvanje poslovne tajne na način da internim aktom na to obvežu sve zaposlenike i poslovne partnere.

Svoje znanje pojedinac može čuvati u glavi, kaže Kajp, a zapise s podacima o tome čuva na odgovarajućem mediju (papiru ili CD-u, DVD-u, USB-u). Troškovi osiguranja pohranjenih podataka od neovlaštenog pristupa drugih fizičkih ili pravnih osoba (krađa, piratstvo) nisu zanemarivi, kaže Kajp. Česti su i tehnički problemi osiguranja, a uza sve to zaštita se ne može zajamčiti 100 posto. Zaštita industrijskog vlasništva je sigurnija ako kompaniji ili pojedincu odgovara trajanje zaštite (primjerice, za patent do najviše 20 godina), jer vrijedi na teritoriju odabrane zemlje za koju je zaštita zatražena i dodijeljena ako su zadovoljeni zakonski uvjeti, uz obvezu plaćanja troškova održavanja.

• Međutim, objavom prijave patenta izum ulazi u stanje tehnike i postaje u cijelosti dostupan javnosti, tj. prestaje tajnost podataka, tako da ga drugi mogu proučavati, ali ga ne smiju iskorištavati sve dok zaštita traje – kaže Kajp.

Napominje da se zavodu ne prijavljuju povrede prava industrijskog vlasništva (patent, žig-‘trademark’, industrijski dizajn), nego Trgovačkom sudu, Državnom inspektoratu, Carinskoj upravi, Ministarstvu unutarnjih poslova, Kaznenom sudu… koji reagiraju pokretanjem zakonskog postupka protiv naznačenog počinitelja djela.

• Zavod na zahtjev daje samo podatke o pravnom statusu zaštićenog industrijskog vlasništva. Ovdje je vrlo važno napomenuti da se autorska prava ne registriraju u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, jer ne postoji zakonski postupak registracije. Hrvatska autorska agencija i javni bilježnici kod sebe samo deponiraju autorska djela i izdaju o tome potvrdu, što nema pravni učinak na stjecanje autorskih prava – objašnjava Kajp.

Štete su neprocjenjive Nadalje, Kajp upozorava da je krađa intelektualnog vlasništva nelegalan i, nažalost, vjerojatno vrlo ‘unosan posao’. To su najčešće kaznena djela radi nedopuštene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača. Također su česta kaznena djela radi povrede prava industrijskog vlasništva (naročito u farmaceutskoj i naftnoj industriji) gdje su troškovi prethodnog istraživanja, ispitivanja i razvoja golemi, pa se zato zaštićuju patentom i žigom-‘trademarkom’ na teritoriju zemalja na kojima je tržište i/ili proizvodnja.

Blazek kaže kako mu nije poznato da postoji realna metodologija izračuna štete. Postoje izračuni za pojedine vrste industrija, primjerice glazbene, filmske, industrije igračaka i slično i štete vjerojatno iznose stotine milijardi.

• Šteta je zapravo neprocjenjiva, a ona se manifestira u propuštenim prilikama, izgubljenom vremenu, motivima i promašenom životu ljudi koji su imali ili imaju ideju, školovali su se, a zbog krađe i nesigurnosti nisu dobili priliku da svoje znanje, talent i ideje kvalitetno plasiraju na tržište. Najveća je šteta što veliki dio javnosti krađu intelektualnog vlasništva ne doživljava kao krađu. Većina smatra da je normalno konobaru dati napojnicu za šarm i smiješak i u isto vrijeme uz kavicu slušati omiljenu glazbu koju glazbeniku nitko nije platio – zaključuje Blazek.