TURISTIČKO ZEMLJIŠTE Novi zakon potpuno je zanemario prava stečena po prijašnjim propisima

Novi zakon potpuno je zanemario prava stečena po prijašnjim propisima. Prema sada već bivšem čl. 47. Zakona o privatizaciji, nekretnine koje su bile dio tehnološke cjeline, a nisu unesene u društveni kapital ne pripadaju državi, nego tvrtki u procesu pretvorbe. Tu je činjenicu potpuno previdio novi Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije.

Poznato je da uz svaki prijedlog zakona koji se uputi u saborsku proceduru obavezno stoji i stavka o troškovima koje će prouzročiti njegovu donošenje i primjena (naravno, ako se usvoji). Međutim, još nikad nitko nije izračunao (barem ne službeno i tako da to svima bude dostupno) kolika se sredstva gube ako se neki propis ne donese ili se donese prerano ili prekasno u odnosu na ono idealno vrijeme. Nikad nitko u našoj državi nije pozvan na odgovornost zato što je svojom bilo pasivnošću bilo aktivnošću doveo do nedonošenja nekog propisa. Kada bi se u najširim krugovima provela anketa o najlošijem hrvatskom zakonu, sigurno je da bi u najužoj konkurenciji za tu neslavniju poziciju bili pretvorbeni propisi, dakle, ponajprije Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. i posljedično Zakon o privatizaciji iz 1996. godine. Sada već bivši čl. 47. Zakona o privatizaciji (nedavno stavljen izvan snage) vjerojatno je zakonski članak koji je prouzročio najveće kontroverze i sukobe ne samo među zainteresiranim nego i u stručnim krugovima. Redale su se inicijative, nudila različita rješenja, a u međuvremenu su se punih 20 godina milijuni četvornih metara najkvalitetnijeg zemljišta, najčešće na elitnim pozicijama uz obalu, ostavljali na korištenje bez ikakve naplate.

Riječ je o stotinama milijuna eura izmakle dobiti, ali, nažalost, šteta je praktično nepopravljiva. Najveći dio tih iznosa pao je u zastaru i nema mogućnosti nikakve prisilne naplate od korisnika, osim ako se pođe od toga da nitko neće istaći prigovor zastare, što, realno gledajući, spada među bajke.

Prošle je godine nakon duljih ‘porođajnih muka’ donesen Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije. S obzirom na cijelu povijest donošenja tog zakona očekivalo bi se da napokon usvojen tekst bude vrlo kvalitetan, odnosno osloboden barem onih kritika koje se temelje na eventualnim ozbiljnim propustima. Na našu žalost, tomu ipak nije tako. U ovom tekstu koncentrirali smo se na primjedbu koja nije jedina, ali nam se čini najozbiljnijom. Riječ je o stečenim pravima pravnih subjekata prema čl. 47. Zakona o privatizaciji koja novi propis, Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, ni ne spominje.

Dakle, kakav god da bio, dobar ili loš, čak i apsurdan, Zakon o privatizaciji i njegov članak 47. bili su jasan pravni temelj za određena stjecajna prava, posebno prava vlasništva kao najvećeg i praktično osnovnog prava svakoga pravnog subjekta, pa tako i hrvatskog. To znači da su mnogi poduzetnici propustili unijeti određene nekretnine u društveni kapital, a te nekretnine bile su dio tehnološke cjeline (primjerice, neki bazen, teniska igrališta, kotlovnice, privezišta i sl.). Čl. 47. Zakona o privatizaciji više je nego jasno odredio da, za razliku od drugih, te nekretnine zbog neunošenja u društveni kapital ne pripadaju Hrvatskom fondu za privatizaciju (odnosno državi), što znači da pripadaju tom pretvorenom pravnom subjektu. Jasno je da se radilo o stjecanju ex lege i da je bilo kakva odluka, kada i ako bude donesena, samo deklaracija onoga što je nastalo.

Sada, nakon dosta godina, donosi se Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, koji se pravi kao da navedenih stjecanja nije ni bilo. To znači otvaranje cijelog niza mogućih parnica, koje su se mogle izbjeći. Nisu sva zemljišta tehnološka cjelina (što je i tako pojam kojemu zakonodavac svojom definicijom nije dao jasan sadržaj), ali jedan dio sigurno jest i to su stečena prava koja se ne smije dijeliti, barem ne bez naknade tržišne vrijednosti. Koncesijske naknade koje su propisane s jedne strane nisu velike, a s druge strane nijedne ne spominje gratis uporaba dugi niz godina, što je pojava koja je mogla dovesti do nagodbi koje bi svima odgovarale i koje bi isključile sudske postupke. Čini se da se još jedan put dogodilo to da vlastite pogreške vlasti pokušavaju sanirati tako da se mnogima ponešto da, ali i da se nekima, suprotno Ustavu, oduzme ono što im pripada.

Poduzetnici koji imaju temelja za pozivanje na čl. 47. Zakona o privatizaciji svakako se trebaju pred nadležnim sudovima pokušati izboriti za svoja prava, odnosno ni slučajno ih se ne bi smjeli odreći. Ključni argument u njihovu korist je da je zakonodavac u ovom novom propisu odredio da se on odnosi na one slučajeve (veza za čl. 47. Zakona o privatizaciji) gdje nema konačnog rješenja bez preciziranja o kojemu se rješenju radi – to daje pravo tumačenju da je to konačno rješenje o pretvorbi, a to je nešto čime svi (ili gotovo svi) poduzetnici raspolažu.