Kažnjavanje neisplate plaća zatvorit će svaku tvrtku koja je u krizi

U knjizi tvrdite da je najveći problem to što menadžeri rijetko na vrijeme priznaju kako im je tvrtka u krizi. Nisu li upravo naši menadžeri, putem HUP-a, prvi zatražili od bivšeg premijera da prizna kako smo u ‘banani’? – Točno, HUP je prvi istupio, ali ni tada poslodavci nisu govorili u ime svojih tvrtki, dakle nisu rekli: ‘Naše su firme u krizi’. Naprotiv, na temelju nekih statističkih pokazatelja govorili su jedino da je Hrvatska u krizi. Teško je priznati da poslovanje vlastite tvrtke ne ide u dobru smjeru, uvijek je to lakše uočiti kod nekog drugoga. Upravo je to razlog propadanja mnogih tvrtki – s obzirom na to da nisu priznale krizu, nisu mogle ni primijeniti antikrizne mjere.

Kad su napokon priznali da im poduzeća ne stoje nimalo dobro, je li ipak u većini slučajeva to bilo donekle na vrijeme? – Nažalost, najčešće su se trgnuli kad je već bilo prekasno, tek kad više nisu imali novca za podmirivanje obveza. Dodatni je problem to što sve opravdavamo općom situacijom: nitko nema novca, naši problemi proizlaze iz toga što nam kupci ne plaćaju, pa onda nećemo ni mi svojim dobavljačima. Takvo je stajalište kontraproduktivno. Ne možete se prepustiti. U menadžmentu čak postoji teorija da bi menadžeri namjerno trebali izazivati krizu u tvrtki jer to dovodi do promjene i napretka. Jedan od najpoznatijih primjera u svijetu onaj je Jacka Welcha. Kad je postao direktor General Electrica, od menadžera je tražio da u svom dijelu tržišta budu prvi ili drugi. Pozicija iza toga za njega je značila da je taj dio tvrtke loš i menadžer je znao da će izgubiti posao. Welch je zato govorio: ‘Promijeni se sam prije nego što te okolnosti prisile na promjenu’.

Gledamo li na taj način, svi bi naši menadžeri bili ‘top’, jer su im tvrtke stalno u krizi. – Nama je zapravo išlo jako dobro sve do 2008. godine. Stvari su same po sebi dobro tekle, jer u dobru okruženju i loše tvrtke preživljavaju. Kad vjetar puše, i kokoši lete. Sada, kad su se okolnosti promijenile, to postaje problem. Menadžeri se izgovaraju promijenjenim okolnostima, no oni moraju shvatiti da ne možemo promijeniti vanjske okolnosti, kao što ne možemo ni čekati da se situacija promjeni. Mi radimo sada i ovdje. Činjenica je da je to okruženje za nas prirodna nepogoda, ali s tim jednostavno treba računati, to treba ukalkulirati u poslovanje.

Nisu li zatvorene tvrtke i 120 tisuća izgubljenih radnih mjesta priznanje kapitalizacije? – Da smo na vrijeme priznali krizu i povukli oštire rezove, sada bismo već imali novo zapošljavanje. Nije problem samo u tome što smo izgubili radna mjesta, problem je što ih i dalje gubimo. U takvoj situaciji prevladavaju pesimizam i oprez. Ulaganja smanjuju čak i oni koji raspolažu likvidnim sredstvima. Uvjerem sam kako bi bilo mnogo bolje da smo u prvoj godini izgubili 80 tisuća radnih mjesta, jer bismo ostali na toj brojci i išli prema gore. Ovako i dalje tonemo, a najtragičnije je to što ta mjesta gubimo u privatnom sektoru.

Možemo li za tu zakašnjelu reakciju kriviti poduzetnike? Jesu li uopće mogli biti pripremljeni za krizu koja kreće od države? – Ja se ne bavim državom, nego poduzećima. Društvena je odgovornost menadžera sačuvati tvrtku i poslovati pozitivno, a ne maksimizirati broj zaposlenih. Samo poduzeća koja posluju pozitivno mogu dugoročno generirati održivi rast i zapošljavanje i, naravno, plaćati poreze. Nisu trebali poslušati Vladin poziv i ne otpuštati, jer ih je to na kraju stajalo mnogo više. Za zatvaranje poduzeća krivi su sami poduzetnici jer ih nisu rešili odmah i tako osigurali nastavak poslovanja.

Tko bi se usudio ne poslušati Vladu kad je država najveći poslodavac i svi, posredno ili neposredno, ovise o javnim nabavama? – Pod pretpostavkom da im država nije glavni kupac poduzetnici su morali realno procijeniti situaciju i ako su procijenili da gospodarstvo ne ide u dobru smjeru, morali su to uzeti u obzir pri izradi projekcije i na temelju toga planirati poslovanje. Kakvog ima smisla nadati se nemoću? Kad je stigao poziv da se očuvaju radna mjesta, HUP je trebao reći: ‘Na nama je da plaćamo porez, a na vama da s tim porezima stvarate okruženje u kojemu ćemo mi rasti’.

Dakle, trebali su otpuštati? – To je načelna preporuka, no ona ovisi o stanju pojedinog poduzeća. Najprije se treba suočiti s problemom, procijeniti svoju situaciju i baviti se novčanim tokovima, a ne s dobiti i gubitkom. Najveći pojedinačni izdatak su plaće, pa je tu najlakše rezati. Uopće, ako je procjena pokazala pad prihoda od 10 do 20 posto, ima prostora za zadržavanje zaposlenih uza smanjenje plaća, no ako je pad veći od 20 posto, mora se ići na otpuštanje. Međutim, otpuštanje nema smisla bez sveobuhvatne promjene. Opsežno je istraživanje pokazalo da je povećanje produktivnosti u poduzećima koja su smanjivala broj zaposlenih bilo marginalno veće nego u poduzećima koja su povećavala broj zaposlenih.

Uz pritisak da se zadrže radna mjesta Vlada je dodala novi – kaznu za neisplatu plaća. – Zakon je u konačnoj verziji čak i prilično ublažen, no izbor je vrlo jednostavan. Poduzetnici imaju tri glavna izdatka – plaće, dobavljače i državu. Dosad su i oni koji su bili na rubu balansirali između tih triju obveza, svakome su plaćali pomalo, isplaćivali neto plaće na razne načine. Sada moraju isplatiti radnicima plaće makar to značilo da neće imati čime platiti dobavljače. To pak znači da neće moći računati na iduću isporuku sirovine ili nečeg drugoga, pa idući mjesec neće imati što prodati niti čime isplatiti plaću, koliko god to željeli i morali. U takvoj će situaciji poduzetnik morati staviti ključ u bravu i proglasiti stečaj. Inozemna istraživanja pokazuju da svega 20 posto tvrtki u krizi, koje su odmah poduzele antikrizne mjere, preživi, dakle, čak 80 posto ih propada. S tim ćemo zakonom ugasiti svih 100 posto.