Čak tri nova zakona, o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu, vjerojatno će zasad ostati samo slovo na papiru. Nedostatak kvalitetne komunikacije i uzavrele strasti u kombinaciji s predizbornim vremenom gotovo će sigurno rezultirati statusom quo.
Tekst Zakona široj javnosti nije ni zanimljiv iako bi upravo taj zakon barem teoretski mogao promijeniti živote većine onih koji imaju veze sa sustavom – ne samo profesora na fakultetima koji su, uz dužno poštovanje, manje važni u ovoj priči. Svaki zakon koji mijenja sustav visokog obrazovanja ima golem utjecaj na novu generaciju mladih ljudi koji će završavati fakultete. Zakoni i to kako se provode ili ne provode utječu na to koliko će njihov studij biti kvalitetan, s kakvim će znanjima doći na tržište rada, hoće li uopće biti konkurentni na malom domaćem tržištu rada, a kamoli na onom velikom europskom koje će nakon završetka fakulteta čekati one koji sad počinju studirati.
Većina o sustavu visokog obrazovanja ne zna ništa, samo se nadaju da će njihovo obrazovanje biti besplatno, što je logično, i da će na kraju cijele priče dobiti posao, po mogućnosti što bolje plaćen. Većina ima i maglovit osjećaj da je ‘stari sustav’ bio bolji jer su o tome mnogo puta čuli. U razgovoru s ovogodišnjim maturantima, koji su ovih dana postali bručoši, može se čuti kako im je dosta toga da se na njihovoj generaciji ‘prelama’. Nisu bili prvi koji su pristupili državnoj maturi, ali svakako se ne može reći da su znali što ih očekuje niti da im je bilo previše jasno to kako će napraviti sve što se od njih traži. Nisu ni prvi koji će studirati ‘po bolonji’, ali s obzirom na iskustva generacija prije njih, ne može se reći da ih čeka, kako bi to Amerikanci rekli ‘glatka vožnja’. A sad opet slušaju o mogućoj promjeni pravila igre. Što se zapravo pokušava novim zakonima?
U analizi koja prethodi tekstu prijedloga Zakona o visokom obrazovanju koji je predstavio ministar Radovan Fuchs, jedna od prvih točaka o kojoj se raspravlja jest to što se pri ustrojavanju novih studijskih programa u obzir nisu uzimale potrebe tržišta rada.
Navode se tu još i pitanje nereda u stručnom nazivlju, nedostatan razvoj cjeloživotnog učenja i pitanje dodjele ECTS bodova. Istina je, što se moglo čuti od rektora, da se iz analize može iščitati mnogo upiranja prstom prema sveučilištima i prebacivanja krivnje za ‘loše stanje na terenu’. S druge strane, istina je i da mnoge od tih primjedbi drže vodu. Koliko je Zakon dobro ili loše napisan, prosuditi trebaju pravnici, ali sigurno je da su za mnogo toga što obećava riješiti zapravo potrebni kvalitetni podzakonski akti, a za neke pojave, koje navodi kao problem, i ne nudi rješenje. Samo je jedan od primjera, recimo, to što prijedlog Zakona navodi kako se ‘visoka učilišta mogu financirati samo iz izvora koji ne utječu na njihovu neovisnost i dostojanstvo’, a, među ostalim, ostalo je nedorečeno koji to izvori financiranja mogu utjecati na dostojanstvo.
Dva glavna oponenta, s jedne strane ministar Radovan Fuchs, a s druge rektor Aleksa Bjeliš, te strane koje predstavljaju, imaju nešto više od dva mjeseca da pronađu kompromis. Kako im je obojici u interesu da konačan zakon bude uspješan, vjerujemo da će pronaći način da to postignu. Kako doznajemo u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, kontakti između Ministarstva i akademskih zajednica kontinuirano se održavaju, s manje ili više zadovoljavajućim rezultatima, pa možda rješenje i nije toliko daleko kako se na prvi pogled čini.
