Futurologija

Kad je nakon dugih desetljeća agonije Argentina napokon 2001. proglasila bankrot i prestanak plaćanja dugova, činilo se da užasu nema kraja. Tri godine trajao je kaos, ekonomija se raspala, zemlja je bila na rubu rasula. A onda je ipak krenulo. Danas Argentina bilježi rast od gotovo osam posto, BDP per capita od 14.700 dolara i suficit.

Prvi je problem u analogiji posve drugačiji kontekst Grčke danas i Argentine tada. Prva je dio monetarne unije, i to vrlo specifične, u kojoj se nešto radi zajednički i centralizirano, a nešto na svoju ruku. Monetarna politika u rukama je Europske središnje banke, no zato je fiskalna privatna stvar svake države članice, o kojoj se do izbijanja dužničke krize nije bilo pristojno raspitivati. To se sve sada mora promijeniti, a Grčku u težak položaj stavlja i izostanak vlastite valute kao i činjenica da svaki njezin problem ima ozbiljne reperkusije na ostalih 16 članica Unije. Zaraza je ključna riječ, nešto čega u argentinskom slučaju nije bilo. I jedno i drugo donekle ima svojih prednosti. Dok Grčka zbog svoje situacije može računati na izdaju pomoć bogatih partnera u eurozoni, Argentina je mogla slobodnije manevrirati i ovisiti samo o sebi, iako uz vrlo visoku cijenu. Argentinici su uspjeli, a tek treba vidjeti hoće li to uspjeti i Grci.

Priča o usponu i padu pa ponovnom usponu Argentine već je dio moderne ekonomske mitologije. Zemlja je lošu ekonomiju 90-ih pokušala popraviti uobičajenim univerzalnim receptima Međunarodnog monetarnog fonda, koji se temeljio na neoliberalnom pamfletu u kojem su liberalizacija, privatizacija i deregulacija te vrlo sitnim slovima ispisano rastuće zaduženje ključne rubrike. U isto vrijeme, konkurentnost zemlje je padala, kao i vrijednost domaćih valuta sve do klimaks 2001. No, zahvaljujući brzim, efikasnim i izrazito bolnim mjerama, zemlja je već sljedeće godine zabilježila plus, odnosno rast BDP-a, i do početka krize 2008. narasla ukupno 65 posto. Kraj ove godine trebao bi, prema procjenama, toj zemlji osigurati gotovo ‘kineskih’ 8,2 posto rasta BDP-a. U isto vrijeme udjel inozemnoga duga u tom istom BDP-u je približno 50 posto, gotovo uvredljiva cifra u usporedbi s grčkih 160 posto (očekuje se i 170) ili drugih najgorih u eurozoni, talijanskih 120 posto ili hrvatskih 102 posto.

Službeno argentinska ekonomska kriza pokriva razdoblje od 1999. do 2002., premda, dakako, uzroci eksplozije leže dublje i dalje. Politička nestabilnost i praktički kontinuirana diktatura, tek tu i tamo prekidana demokratskim pokušajima, rezultirali su gomilanjem velikog duga još od druge polovine 70-ih godina prošlog stoljeća, utrošenog na nedovršene i neisplative projekte, kao i na izgubljeni Falklandski rat s Velikom Britanijom. Do povratka demokracije 1983. dug je bio golem, kao i nezaposlenost koja je dosegnula 18 posto.

Praksu nekonvencionalnih poteza i labavog shvaćanja valute i financija uveo je tada izabrani predsjednik Raul Alfonsin uvođenjem nove valute australa, zbog koje se zemlja dodatno zadužila. Kako nije bila u mogućnosti servisirati preuzete zajmove, pokušaj s novom valutom neslavno je propao. Inflacija, držana na ‘svega’ 10 do 20 posto na mjesec, posve je izmaknula kontroli i do sredine 1989. dosegnula je 200 posto na mjesec, odnosno 5 000 posto na godinu. Alfonsin je zbog nereda u zemlji podnio ostavku, a naslijedio ga je Carlos Menem. Ta je promjena vlasti bila važna za krizu koja će se nekih 10 godina poslije odigrati zato što je potkraj 1990. na scenu stupio Domingo Cavallo u ulozi ministra financija i podijelivši valutu pripitomio vezanjem uz dolar.

Mnogi će upravo oslobađanje od dolara poslije navoditi kao jedan od ključnih činitelja oporavka. Jedan američki dolar vrijedio je deset tisuća argentinskih pesosa, a svatko je u bilo kojem trenutku mogao pesose promijeniti u dolare, što je značilo da središnja banka mora imati istu razinu deviznih dolarskih rezervi koliko i gotovine u optjecaju. Kriv ili nevin, Cavallo i nije imao nekog izbora jer su uslijed inflacije građani počeli odbacivati domaću valutu i zahtijevati plaćanje u dolarima, pa je to bio efikasan i brz način ‘vraćanja’ domaće valute u realnu ekonomiju. Te mjere pokazale su se uspješnima, barem neko vrijeme, no to je ustvari bio ugovor s vragom. Uvedeni su red i stabilnost, životni je standard porastao.

To nije riješilo problem vanjskoga duga ni daljnje zaduživanje. Vezanost uz dolar činila je uvoz jeftinim, zbog čega su dolari neprekidno izlazili iz zemlje, a industrijska infrastruktura nestajala. U igru ulazi i MMF s nepresušnom zalihom zajmova i prijateljskih savjeta. Vraćaju se i sličnosti s Grčkom. Korupcija je bila golema, proizvodnja nepostojeća, dug je rastao posredstvom blagonaklonih međunarodnih institucija, nezaposlenost izmicala kontroli, plaćanje poreza bilo je vic, pranje novca redovita praksa.

Uza sve domaće činitelje i klima se u okruženju počela pogoršavati. Važni partneri Meksiko i Brazil i sami su počeli doživljavati crne dane, pa je devalvacija brazilskog reala i revalvacija američkog dolara, uz koji je pesos bio vezan, dovela do posvemašnje nekonkurentnosti argentinskog izvoza prema najvažnijim partnerima. Na vrhuncu oluje koja se polako krojila godinama, pa i desetljećima, na vlast dolazi Fernando de la Rua, upravo u trenutku kad je zemlja počela padati u recesiju 1999. g. Zanimljivo, odvajanje pesosa od dolara smatralo se užasom na koji se nije smjelo ni pomišljati. Konačno u 2001. g. građani, u strahu od potpunog kolapsa i gubitka novca, počinju masovno izvlačenje depozita iz banaka i pretvaranje u dolare, na taj način samo pospješujući posvemašnji krah ekonomije.

Državi ne preostaje drugo nego zalediti na 12 mjeseci bankovne račune uz iznimku manjih iznosa, do 250 dolara na tjedan. Očekivano, slijedilo je divljanje po ulicama i proglašavanje izvanrednog stanja, što je samo pogoršalo stvari i rezultiralo mrtvima u sukobu prosvjednika i policije.

Predsjednik je pobjegao helikopterom, pa vlast preuzima Adolfo Rodriguez Saa, a taj je podatak važan jer će upravo on službeno proglasiti bankrot i prestanak servisiranja dugova. Saa nije dugo vladao jer nije bio sposoban nositi se sa situacijom, pa ga ubrzo zamjenjuje Eduardo Duhalde koji odlučuje prekinuti vezanost dolara i pesosa, a ‘pesosizacija’ pretvara sve bankovne račune denominirane u dolarima u domaću valutu.

Uslijedila su istinski užasna vremena totalnoga financijskog kaosa, bankrota kompanija i općeg rasapa ekonomije, ali i društva u cijelosti. Ipak, do izbora 2003., kad će vlast preuzeti Nestor Kirchner, suprug današnje predsjednice, udovice u međuvremenu, Cristina Kirchner, situacija se polako počela stabilizirati.

Ukupna situacija postajala je sve povoljnija. Devalvirani pesos učinio je argentinske proizvode konkurentnijima, uvoz nekonkretnim, a rastuća cijena soje i sve veće potrebe Kine za tim proizvodom počeli su puniti blagajnu. Krediti su potekli, poboljšano je skupljanje poreza, uspostavljen uspješni sustav socijalne pomoći. Treći potez, od onih koji se pamte i koji su obilježili ovo argentinsko iskustvo korisno i drugima, bila je isplata cijeloga duga MMF-u 2005., oko 10 milijardi dolara, čime se zemlja u potpunosti oslobodila te institucije. Supruga je na mjestu predsjednika 2007. g. naslijedila Cristina Kirchner koja je do danas uspjela održati Argentinu na ‘pravom putu’, zadržavši pritom čak sedam njegovih ministara, od ukupno 12 imenovanih. Realni rast prošle godine bio je 7,5 posto, BDP per capita 14.700 dolara, investicije iznose 22 posto BDP-a, proračun bilježi sufit (prošle godine 87,6 milijardi dolara prihoda prema 86,8 milijardi rashoda), kao i vanjska trgovina (izvoz prošle godine bio je 68,5 milijardi dolara, uvoz 56,4 milijarde), javni je dug 50 posto BDP-a, pa se prigovori na ovisnost Argentine o poljoprivrednom sektoru i povoljnim vanjskim okolnostima ne čine uvjerljivima. Uostalom, potražnja za poljoprivrednim proizvodima može samo rasti usporedo s rastom svjetske populacije.