Kaja ima šest godina i nedugo nakon što je kao beba prvi put došla kući, dobila je čip. Lara, kako joj stoji u rodovnici premda je svi znaju kao Aju, ima 12 godina i čipirana je tek ove godine jer je lani doneseni Pravilnik tako propisao. Prema sili zakona, od tada i oni rođeni prije 2004. godine moraju u svom tijelu nositi mikročip. Tako će se lakše otkriti tko su, boluju li od čega, kod koga žive.
Ipak, odlutaju li kojim slučajem, nitko ih s pomoću tih čipova ne bi mogao locirati. Minijaturna naprava injektirana u pseče vratove nema sustav GPS-a niti ikakav drugi podatkovni ‘okidač’ koji bi im mogao pomoći pri snalaženju. Takvo što upravo se testira na štakorima, a ambiciozni je plan znanstvenika da se jednom ugradi u ljude.
Sa silom zakona ili bez nje, jednom ćemo doista u sebi moći nositi čipove koji će nam vraćati pamćenje, valjda i pamet. Klik na gumb uređaja koji će takvim protezama upravljati mogao bi biti dovoljan da zaboravimo ili se prisjetimo svakog osjećaja ili podatka ikad pohranjenog u nama.
U strašnom scenariju komunikacija između poslodavca i posloprimca mogla bi teći ovako: – Obećali ste mi povišicu od idućeg mjeseca. Klik (netko, na-dređeni vjerojatno, pritišće gumb za zaborav na daljinskom koji upravlja posloprimčevim čipom): – Povišica, što je to?
Ali ne isplati se zabrinjavati ni zbog povišica, ni zbog čipova ni zbog etičkih dilema. Svijet ionako samo napreduje svojim tempom, na raspolaganju nam je uzbudljiva tehnologija koja nam pomaže da živimo iz dana u dan. Suočeni sa svim tim inovacijama što nam preostaje nego samo zadivljeno reći: WOW! Ili ‘vau, vau’.
