Čini se uskoro. Donedavno najblježe tome bili su kohlearni implantati, kakva je primjerice umjetna pužnica koja se usadjuje pod kožu. No, znanstvenici su nedavno otišli divovskim korakom dalje. Svi su se značajniji mediji, posebice znanstveni, nedavno raspisali o doista značajnom otkriću tima istraživača s američkih sveučilišta Wake Forest i Southern California, a riječ je o moždanom implantatu koji obnavlja izgubljene memorijske funkcije i, stvariše, ojačava prisjećanje na novo usvojene informacije kod laboratorijskih štakora. Presudan je to prvi korak u razvoju uvjetno nazvanog neuroprotetičkog uređaja koji bi jednog dana mogao popraviti memorijske deficite od demencije, moždanog udara ili drugih ozljeda mozga.
Istina, još je dalek put do testiranja na ljudima, ali uređaj i eksperimenti koje su istraživači s ova dva sveučilišta proveli, prvi put pokazuju da spoznajne, kognitivne funkcije mogu biti poboljšane uz pomoć uređaja koji oponaša ‘puc-ketavu’ šablonu neurona. Stoga je sada i nepobitno dokazano kako kompleksan neurološki kod mozga može biti interpretiran i reproduciran kako bi se povećale kognitivne sposobnosti. Uređaj koji se sastoji od tankog, malenog čipa i seta od 32 elektrode, spojio je matematiku i neuroznanost, i tako je stvoren algoritam koji dešifririra i replicira neurološki kod koji jedan dio mozga šalje drugome.
Funkcija obnavljanja putem implantata zasad je ograničena, ali štakori su uspjeli zapamtiti koju im se od dvije ponuđene poluge isplati povući. Istraživači već vjeruju kako bi jednog dana na istome principu trebalo biti moguće pomoći oboljelima od moždanog udara, demencije ili Alzheimerove bolesti.
Samuel Deadwyler, neuropsiholog sa Sveučilišta Wake Forest i jedan od lidera ovog tima prvo je naučio štakore da od dvije poluge pronadu onu koja ih dovodi do vode.
Nakon odmora i odmaka od tog treninga, pokazali su da znaju koju polugu povući, ali kao dio generalnog zaključka, točnije – redoslijeda. No, dok su štakori izvodili svoj zadatak, dva seta elektroda bilježila su njihove neurološke aktivnosti, i to pažljivo odvajajući neuronsko ponašanje lijeve i desne strane hipokampusa, dijela mozga koji konsolidira kratkoročna sjećanja procesuirajući informacije i distribuirajući ih k višim slojevima mozga. Set od 16 elektroda, pak, nadzirao je signale proslijeđene s neurona u području hipokampusa CA3, a novih 16 elektroda pratilo je primanje tog signala na neuronu smještenom u području CA1. Deadwyler i Theodore Berger, inženjer biomedicine i neuroznanstvenik sa Sveučilišta Southern California nastojali su okarakterizirati uzorak neurološke aktivnosti povezane s ispravnim odgovorom štakora i doista uzorak je pokazao formaciju karakterističnu za solidnu kratkoročnu memoriju. Istraživači su potom stimulirali neurone po istoj shemi i ponovo testirali štakore. U ponovljenom testu djelotvornosti implantata životinje su dobile blokator aktivnosti CA1. Bez aktivnosti CA1 napravile su nekoliko pogrešaka tražeći odgovarajući polugu, no pokazalo se da problem pokušavaju riješiti primjenjujući generalan zaključak – povući suprotnu polugu od one koja se prva pojavljuje- ali ne i koju su prvu vidjele.
