Spašeni u Dubrovniku

Drama prati priče ljudi koji su u vlaku doživjeli prometnu nesreću. Redateljica Franka Perković prepustila je likovima i priči da sami govore.

Prošlogodišnji premijerni naslov, svjetska prizvredba teksta ‘Spašeni’ Tomislava Zajeca, ove je godine ponovno na repertoaru. U predstavi, vjerojatno s obzirom na činjenicu da je riječ o prazvedbi, redateljica Franka Perković nije posezala za nekim radikalnijim rješenjima, prepuštajući likovima i priči da sami govore. Postavila ih je u ambijentu devastiranog hotela Belvedere, simbolu predratnog Dubrovnika. Time, među ostalim, ulijeva nadu u moguće ponovno oživljavanje, nagovještaj da svi možemo biti ‘spašeni’.

Predstava, odnosno Zaječeva drama prati paralelne priče ljudi koji su zajedno u vlaku doživjeli prometnu nesreću. Pratimo ih u trenucima uoči same nesreće, kao i godinu dana nakon toga, u vremenski isprekidanim razmacima, gotovo filmskim sekvencama, u borbi sa samim posljedicama udesa, ali i vlastitim više ili manje usamljenim životom. Naročito je važno istaknuti činjenicu da nije riječ o posebno kritičkom ili turobnom prikazu suvremenih sudbina, naprotiv. Njihove životne sudbine nisu lijepa, ali u njihovu ispreplitanju ima nade da bi moglo biti bolje, da se udarci sudbine mogu preživjeti. Možemo to nazvati autorovim poetskim realizmom, jer kroz odmjeren i ritmični izričaj progovara o posve realnim sudbinama, ni ljepšima ni ružnijima nego što je to i stvarnost. Naravno, za uspjeh predstave, osim redateljice koja je jednostavno postavila dramu poštujući tekst, zaslužni su i glumci, nositelji pripovijesti devetero protagonisti.

Počevši od najstarijeg para Vlatka Dulića i Milke Podrug – Kokotović pa sve do dječaka Davida (Toni Perović), malog autista, jedinoga koji pogiba i tako na neki način pruža priču drugima da promijenjeni, spašeni na stave sa svojim životom, zaista je cijeli ansambl odličan, a posebno bih izdvojila Bojana Navojca u ulozi vlakovođe, gdje je kažnjenoga, preživjelog koji je, a da toga zaista nije ni bio svjestan, skrivio nesreću, te Aleksandru Stojaković u ulozi Djevojke. Navojčeva je interpretacija naročito zanimljiva, jer se upravo u njegovoj ulozi spajaju relističke i poetske silnice, posebice s obzirom na namjerno nedefinirani uzrok pogibije dječaka koji ih je zapravo sve spasio.

Sadržajno drama donosi priču o devetoro ljudi koji se isprva susreću u trenutku prometne nesreće, a zatim točno godinu dana nakon toga nemilog događaja, gdje ih zatičemo u borbi s posljedicama nesreće, ali i s onime što oni jesu.

Drama na taj način tematizira duboko osobnu borbu svakog pojedinca za iznalaženje spasenja u sklopu vlastita života, progovarajući o činjenici koliko smo u toj borbi sami, a istodobno u kojoj je mjeri ta unutarnja borba svima poznata i u osnovi bolno ista.