Neravnoteže u javnom sektoru mediteranskih zemalja članica EU i najnoviji politički prijepori između vlade SAD-a i republikanske opozicije, povezani s pitanjem visine javnog duga i ograničenja zaduženosti, predstavljaju određene globalne neravnoteže. Iako je Grčkoj odobren novi paket pomoći, a u Italiji i Španjolskoj prema svemu sudeći pronađeno rješenje za sustavno snižavanje fiskalnog deficita, kriza javnih financija u tim članicama eurozone nije potpuno prevladana. Unatoč brojnim spekulacijama o mogućem kolapsu javnih financija u SAD-u, zbog politički definiranog ograničenja razine zaduženosti to se, naravno, ne može dogoditi. SAD i EU predstavljaju gotovo dvije trećine svjetske ekonomije s vrlo vitalnim gospodarstvima. Snaga tih ekonomija više je nego solidna monetarna podloga, a veliki fiskalni kapacitet jamstvo je za stabilizaciju javnog duga u srednjem roku.
Zemlje s rastućim ekonomijama, poput Kine i Brazila, pokušale su tijekom financijske krize otvoriti raspravu o novom svjetskom monetarnom poretku i kreiranju nove globalne rezervne valute. Ta je rasprava vrlo brzo završena. Kriza je bila duboka i prijetila je pretvaranjem u višegodišnju depresiju. Međutim, brza i snažna antirecesijska reakcija ekonomskih vlasti u razvijenim zemljama, bez presedana u ekonomskoj povijesti, vrlo je brzo zaustavila recesijski trend. Monetarnom i fiskalnom ekspanzijom u relativno kratkom roku zaustavljena je kontrakcija na strani potražnje i otvoren novi ciklus rasta. Stvorena je potpuno nova makroekonomska paradigma koja će i u budućnosti određivati smjerove ekonomskih politika. Zauvijek rasta javnog duga u razvijenim zemljama i uspostavljanje ravnoteže javnih financija neusporedivo je lakša zadaća za kreatore ekonomske politike u odnosu na strukturiranje i provođenje antirecesijskih programa. Javni sektor u zemljama koje se danas suočavaju s visokim javnim dugom raspolaže imovinom visokih vrijednosti za koju neće biti problem pronaći kupce iz privatnog sektora. Kineski institucionalni investitori pokazuju također veliko zanimanje za kupnju financijske i realne imovine u zemljama članicama EU. Potrebne su samo političke odluke i javni dug tih zemalja vrlo će se brzo sniziti na razinu kojom se može dugoročno upravljati. Zapreka, naravno, može biti nedostatak političke volje ili snage političkih elita u provođenju programa privatizacije državne imovine. Grčki premijer u raspravi o mogućim rješenjima krize javnih financija u toj, najzaduženijoj članici EU, unosi varijable poput ‘nacionalnog ponosa’ koje jednostavno u ovim procesima nemaju svoje mjesto. Rješavanje ovih, u biti političkih, pitanja, koja ne odražavaju stvarna kretanja u realnom sektoru, vrlo je sigurno već u kratkom roku.
