DRŽAVNA UPRAVA Koje fiksne resore mora imati svaka sljedeća hrvatska vlada

Resori energetike i turizma ne bi smjeli ispasti ni iz jedne vlade. Fiksni resori ne smiju biti podložni promjenama, a ostatak se može organizirati u skladu s politikom, tržišnim uvjetima i državnim specifičnostima.

Bez obzira na to hoćemo li nakon sljedećih izbora imati vladu kontinuiteta ili vladu promjene, tj. neovisno o rezultatu parlamentarnih izbora, svaka promjena vlasti slijedi svoju zakonsku platformu. Promjenama su podložni ministri i državni tajnici, ali ne i ravnatelji uprava, koji više nisu dužnosnici kao nekad, već su izabrani na javnom natječaju. Cilj promjene bio je zadržati stručnjake u vladi i nakon izbora i osigurati kadrovski kontinuitet bez obzira na stranačku pripadnost. Međutim, unatoč navedenim zakonskim promjenama, rezultati izbora vjerojatno će dovesti do preispitivanja i nižih pozicija u vladi. Pri svakoj promjeni vlasti dosad svjedočili smo promjenama svih više pozicioniranih državnih dužnosnika, pa čak i državnih službenika, poput načelnika.

Netaknuti su ostajali jedino malobrojni dužnosnici, i to najčešće u segmentima u kojima je postojao konsenzus, kao što je ulazak Hrvatske u Europsku uniju, odnosno oni čija je stručnost dužnosnika i njihova nepovezanost s bilo kojom strankom bila izrazita i nije bila dovedena u pitanje. Izbori redovito, pa i kad je riječ o kontinuitetu iste političke opcije, podrazumijevaju i promjenu upravljačke strukture. U tom smislu vjerujem da je sazrelo vrijeme za izgradnju dvostrukog okvira kontinuiteta: upravljačkoga i stručnoga. Nova bi vlada trebala uložiti potrebno vrijeme u analizu postojećega upravljačkog okvira, doživljavajući vladu kao menadžment kompanije. Ključno je postaviti pitanje odgovara li postojeći upravljački okvir Hrvatskoj s obzirom na teritorijalne specifičnosti, sektore u kojima prednjači, broj stanovnika, industriju i ključne nacionalne prioritete s kojima ulazimo u EU.

Ako turizam čini oko 16 posto BDP-a, gradi prepoznatljivost Hrvatske, a ujedno je i sektor u kojemu možemo i financijski prosperirati, tada bi Ministarstvo turizma trebalo biti fiksni resor svake vlade. Tijekom 20 godina događalo se da se Ministarstvo turizma osnuje, pa se ugasi, spoji s drugim ministarstvima i ponovno osniva. Kad bi Ministarstvo turizma bilo fiksni resor, sačuvalo bi se kontinuitet koji bi osigurao i kontinuitet stručnosti: ljudi koji imaju viziju, znanje i iskustvo, bez obzira na to čije stranačke boje branilo aktualni ministar.

Sličan primjer odnosi se na energetiku, koja je top tema današnjice. Hrvatska je u društvu malobrojnih država koje još imaju Ministarstvo gospodarstva. Sve više zemalja osniva ministarstva energetike, istodobno napuštajući koncept ministarstva gospodarstva u klasičnom smislu okrećući se osnivanju resora trgovine, industrije ili ekonomskog razvoja. Gotovo je istovjetna situacija i u tvrtkama u većinskome državnom vlasništvu. Politički postavljen menadžment u tim tvrtkama obilježio je dva prijašnja desetljeća. Te su tvrtke, kao i svaka druga na tržištu i moraju biti i tržišno vođene. Što vrijedi za svaku kompaniju na tržištu, mora vrijediti i za njih. Tu valja razdvojiti vlasnika od menadžmenta, koji mora biti stručan i prije svega vođen tržišnim načelima. Tu ne smije biti mjesta politici. U suprotnom, legitimno je pitati zašto državi nije u interesu da najbolji čovjek osigura najbolje za državu i njezine građane.

Poseban naglasak treba staviti na tvrtke u državnom vlasništvu koje su od strateške nacionalne važnosti, kao što su tvrtke iz sektora energetike ili prometa, koje, osim na nacionalnom terenu, moraju znati ‘igrati’ i na međunarodnom tržištu. Promjena u imenovanju članova nadzornih odbora na temelju javnih natječaja svakako je pozitivna. U tom smislu mora se promijeniti odnos države prema svom vlasništvu. Država smije biti vlasnik: ona može ulagati, kupovati, prodavati, iznajmljivati. Ukratko, prihodovati od onoga što ima u svom portfelju.

Za početak dobar bi korak naprijed bila izgradnja potpunog portfelja državne imovine, utvrđivanje vlasničkih odnosa s jedinicama lokalne samouprave i donošenje strateških odluka o tome kako upravljati tom imovinom, što prodavati, što kupovati, u što ulagati, obnavljati, što (ne)dati u koncesiju, a za što tražiti privatnog partnera. Hrvatska treba donijeti odluku o tome kakvu upravljačku strukturu želi, koja će s jedne strane predstavljati potporu vlastitom tržištu a s druge biti primjereno sugovornik drugim zemljama. Trebali bismo imati gotovo fiksni broj ministarstava koja bi bila odraz potreba, prioriteta i specifičnosti Hrvatske kao buduće članice EU, čvrsto pozicionirane i na trećim tržištima u segmentima u kojima smo konkurentni. Voljela bih vidjeti kontinuitet izvršnih funkcija na kojima se izmjenjuju ljudi, a ne planovi, zadaci i nadležnosti.

Odgovori na pitanja što nam treba, što su dugoročno svjetski trendovi, a što naši nacionalni prioriteti i potrebe, kako i kojom ćemo strukturu srušiti najbolje moći reagirati na aktivnosti institucija EU, ujedno su i odgovori na pitanja o tome kako nam dugoročno treba izgledati upravljački okvir i koliko nam za to ljudi treba. Također vjerujem da ne moramo imati ljude za svaki aspekt posla s kojim se suočimo. Neki se poslovi otvaraju ad hoc, kao trenutačna potreba, neke funkcije po defaultu odlaze u povijest, a neke će tek nastati za dvije godine. U tom je smislu ‘outsourcing’ najkvalitetnija i dugoročno najisplativija varijanta svake vlade. Osim što štedi vrijeme i novac omogućuje da se postojeći službenici unutar sustava detaljnije posvete svojoj osnovnoj djelatnosti.