Hrvatskim biznisom zavladali pesimizam i čekanje ‘nečega

Čekaju se: jesen, sreća, efekti EU, predizborni programi stranaka, izbori, politički lideri, MMF nakon izbora… Važno da se čeka.

Prvi put u 15 godina kvartovski dućan koji mi je najbliži osvanuo je zatvoren na tri tjedna ‘zbog godišnjih odmora’. Vlasnica je to mogla učiniti i prijašnjih ljeta, no borbeno je skupljala prihod od rijetkih mušterija. A nije se usudila ni ostaviti vjerne kupce jer ipak – tko zna, možda će joj zamjeriti pa se ujesen neće vratiti. Ovo ljeto te dileme nije imala. Ujesen – kako bude, nek’ bude!

Na početku kolovoza, sudeći prema stanju u Zagrebu, čini se da su poduzetnici i menadžeri u većem broju nego prijašnjih godina odlučili učiniti isto što i vlasnica kvartovskog dućana. Posljednjih mjeseci u ovdašnjoj poslovnoj zajednici zavladala je faza čekanja. A kad je već riječ o čekanju – to se sasvim lijepo može raditi na Jadranu. U malom su problemu poduzetnici koji sad nemaju novca napuniti spremnike svojih u dobra vremena skupo plaćenih jahti. Oni umjeraniji su u kućama i apartmanima koji možda jesu pod hipotekom, ali ovrhe još nisu došle do njih.

Čekanju su se, uz rijetke iznimke, odali i dobrostojeci i lošestojeci poduzetnici. Dobrostojeci (predvođeni bankarima) vide da nema izgleda za brz oporavak konjunkture u zemlji pa su odlučili čuvati novac koji su u dobrim vremenima priskrbljeni. Imaju oni za plaće, ujesen će malo otpuštati višak ljudi, a ako im poslovni partneri i počnu masovnije bankrotirati, bit će za godinu-dvije pristojnog preživljavanja. Lošestojeci su već neuspješno isprobali sve metode kako u recesijskim vremenima učiniti nemoguće i iz minusa krenuti u plusove. Pa sad čekaju sudbinu.

Zanimljivo je analizirati što to čeka poslovna zajednica u zemlji koja uporno ima najgore rezultate pri mjerenju BDP-a. Dakle, čekaju se: a) jesen, b) sreća, c) efekti zaključenja pregovora s EU, d) efekti novih investicija, e) predizborni programi stranaka, f) MMF.

Čekanje jeseni više je zavaravanje sebe samih. Poslovnjaci, premda znaju da je riječ o šarenoj laži, misle da bi ih mogao zapljušnuti blagotvoran učinak, kako to iz Vlade uvjeravaju, rekordne turističke sezone. Čak više vjeruju u čistu sreću nego u turizam. Kad je o čistoj sreći riječ, to je ista ona nada koja siromašne tjera da zaigraju Loto. A izgledi za dobitak su slični.

Efekte zaključenja pregovora s EU također je moguće usporediti s vjerojatnošću dobitka na lutriji. Jednako kao i očekivanje da će naći neki investicijski val čiji će blagotvorni učinak pomoći nekom iscrpljenom poduzetniku. Kako u ovom broju Lidera objašnjava Sandra Švaljek iz Ekonomskog instituta Zagreb, stvari treba gledati i tako što investicije dolaze u zemlje koje imaju visoke stope rasta. A Hrvatska je tu daleko najlošija sa stopom rasta BDP-a od nekakvih jedan posto.

Objektivniji poduzetnici znaju da u kratkom roku ne mogu dočekati dobre vijesti. Pa čekaju predizborne ekonomske programe stranaka. Za sada ni tu nema osobito dobrih vijesti. S jedne strane, političari koji misle pobijediti glasačima neće smjeti reći što moraju poduzeti kad dođu na vlast. S druge strane, još nema lidera – ni u poziciji ni u opoziciji – koji daje naslutiti da može izaći s jednostavnim, ali ambicioznim programom kakav će ljudi htjeti slijediti. Konvencionalne priče o fiskalnim prilagodbama i strukturnim reformama, pa čak ni pojednostavnjeno najavljanje spasonih investicija – više ne pali.

Primjera radi, sve bi opcije išle u privatizaciju kako bi namaknule koju milijardu za kranje proračunskih rupa. Pravi bi lider najavio kako će svaka kuna od privatizacije ići u poseban fond kojim će se potaknuti otvaranje radnih mjesta u pogonima koji će proizvoditi za izvoz. I da će Hrvatska pod njegovim vodstvom za deset godina na međunarodnom tržištu biti respektabilan igrač. Hrvatska traži lidera koji će je znati motivirati i kojemu će vjerovati.

Biznis zajednica u svom ljetnom pesimizmu i oprezu čeka i izbore za Sabor. Među njima tinja slaba nada da bi nakon izbora pobjednici mogli napustiti dosadašnji i uspostaviti novi ekonomski model. No i to čekanje lakše je ako se ne razmišlja koliko će biti realno da neka pobjednička koalicija državnički krene u promjene, pa i po cijenu uličnih nemira i ostavke nakon možda i samo godinu dana.

A oni najpesimističniji (ili možda najrealističniji) čekaju da prođe predizborni folklor pa da sljedeća vlada napokon pozove MMF, koji neće donijeti puno konstruktivnoga, ali će bar srezati pretjeranu državnu potrošnju u zemlji koja nema pameti i snage izvući se iz blata.