Ministarstvo kulture demontira javno informiranje

Zakon o medijima ne provodi se kao ni svi prethodni. I tako se javno informiranje sve više pretvara samo u ispraznu ustavnu i zakonsku frazu bez stvarnog sadržaja.

Postupno ‘gašenje’ Radija 101 treba promatrati tek kao dio 20-godišnjeg procesa demontiranja sustava javnog informiranja u Hrvatskoj. U demontiranju zasad nisu tri medija, Hrvatska radiotelevizija, Vjesnik i Hina (proračunski prihodi i tzv. pretplata). Ali i u tim medijima sve više jačaju komercijalni sadržaji (više definitivno nije moguće zarađivati isključivo na poslovima u djelatnostima javnog informiranja). Motiv privatnih ulagača u medije nije niti treba biti javno informiranje, nego profit i eventualno plasiranje posebnih interesnih informacija. Tko zastupa interese javnog informiranja u privatnim medijima kad dođe do sukoba ‘tih dvaju interesa’? Demontaža sustava javnog informiranja započela je u nekadašnjoj ‘Vjesnikovoj kući’ tzv. privatizacijom tjednika Danas. Taj tjednik prodan je bez imovine (jer je sva imovina bila u vlasništvu bivše ‘Vjesnikove kuće’). I ubrzo nakon prodaje brend tjednika Danas nestaje. Onda je počeo ‘circus’ sa do danas spornom prodajom splitske Slobodne Dalmacije Miroslavu Kutli. Nakon toga slijedi prvi neuspjeli pokušaj ovladavanja riječkim Novim listom u travnju 1996. godine (nametanjem dodatnog poreza na promet od čega su pod pritiskom javnosti poreznici ipak morali odustati). Zatim slijedi ‘zabrana oglašavanja’ u Feralu. Oko 100 tisuća Zagrepčana prosvjeduje protiv preuzimanja Radija 101. Javnost se potom zabavlja ‘off shore’ prodajom Večernjeg lista, osnivanjem i prestankom rada sabor-skog istražnog povjerenstva te Vladinom odlukom o pokretanju sudskog spora zbog dvojbe prodaje Večernjaka, kao i tajnovitog Vladina odustajanja od tog sudskog spora. A onda prestaje izlaziti Feral zato što nema komercijalnih sadržaja. Nakon toga počinju agonije i mnogih manjih medija, među kojima i u uvodu spomenutog Radija 101.

Usporedo s poreznim i financijskim pritiskom na ‘neprilagođene’ medije hrvatske vlasti bojkotiraju propise o javnom informiranju. Od 1992. godine u Hrvatskoj je vrijedio Zakon o javnom informiranju. Zbog toga što se nije provodio 1996. godine prihvaćen je Zakon o javnom priopćavanju. No ni taj se zakon nije primjenjivao pa je 2003. prihvaćena prva verzija zakona o medijima. Ali njime nisu bili zadovoljni u Europskoj uniji pa je pod pritiskom, osobito OESS-a, i taj Zakon promijenjen novim nakon samo godinu dana, prihvaćanjem sadašnje verzije istoimenog Zakona o medijima 2004. godine. No ni taj se zakon ne provodi jednako kao ni svi prethodni. I tako javno informiranje u Hrvatskoj postaje samo isprazna ustavna i zakonska fraza.

Prema članku 15. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija (NN 199/03) Ministarstvo kulture obavlja: ‘upravne poslove u području javnog informiranja’. A prema članku 2. vrijedećeg Zakona o medijima (NN 59/04) ‘nadležno ministarstvo je Ministarstvo kulture’. Na upit što kane nakon 20 godina neprovođenja medijskih propisa Nina Obuljen, državna tajnica u Ministarstvu kulture, odgovorila je da će predložiti novi, peti po redu Zakon o medijima kojim će se s Ministarstva kulture nadležnosti za javno informiranje u Hrvatskoj prenijeti na samoregulacijsko tijelo.