Prema iskustvima zemalja koje su pristupale Uniji primijećeno je da se produbljuje razlika između najboljih i najlošijih tvrtki. Dobre kompanije postaju još bolje, a lošije ispadaju iz igre, kaže Bernd Brunke, jedan od vodećih stručnjaka za restrukturiranje i član Izvršnog odbora konzultantske kuće Roland Berger.
Misliš li, dakle, da su hrvatske kompanije općenito spremne za tu konkurenciju i razinu zaštitnica? – U svim zemljama postoje oni koji su već spremni za tu razinu, dok druge još čeka mnogo posla u pogledu strukture, profitabilnosti i prodajnih kanala. Pritom se postavlja pitanje koje kompanije zaista nude jedinstvene proizvode zanimljive europskom tržištu. Dakle, koje se kompanije i na koja tržišta žele fokusirati, što je dakako pitanje i za Hrvatsku u cijelosti.
Je li lako imati jedinstven proizvod na tržištu koje ima sve? – To je vjerojatno najteže pitanje. Mislim da su mnoge zemlje uspjeli kreirati jedinstven proizvod, primjerice u sektorima prehrane, na kojemu se nudi mnogo specifične hrane uz visoku kvalitetu i dobru logistiku itd. Da, ima jedinstvenosti u određenim proizvodima u različitim sektorima, no pitanje nije toliko u tome koliko se zemalja pojavljuje kao konkurencija, primjerice, Hrvatskoj nego prije to koje se kompanije, s kojim proizvodima i na kojim tržištima žele pozicionirati i jesu li za to spremne. Hrvatskoj je minus malo domaće tržište i zato biti dobar igrač kod kuće nije jamstvo uspjeha na većem europskom igralištu. S druge strane što je proizvod bolji to ćete više potrošača privući, tako da je potrebno u tome da se svaka kompanija pita kako se želi pozicionirati i gdje.
Vidite li takve proizvode u Hrvatskoj ili sektore koji bi ih mogli ponuditi? – Na to se ne može ovako općenito odgovoriti, već s mnogo više pojedinosti na razini podsektora. Za to nisam stručnjak, to se pitanje svakoj kompaniji postavlja ponaosob. Jednom su to jednostavne stvari, poput pitanja imaju li zaposlenici dovoljno jezičnih znanja za prodaju određenih proizvoda. U dosadašnjim valovima pridruživanja Uniji vidjeli smo da su neki bili dobro pripremljeni, dok je drugima trebalo dulje. Možda je dobro pogledati te druge primjere i učiti na osnovi njih. Gledajući unatrag, mnogi će vam reći da su se trebali brže prilagodavati, bilo je rasprava prije toga u mnogo zemalja i kompanija o tome što i kako raditi, a da na kraju, kad je taj dan konačno stigao, ipak nisu bili spremni.
Mnoge kompanije u Hrvatskoj nisu završile procese restrukturiranja, privatizacije i konsolidacije. Koliko je to otežavajuća okolnost? – To je apsolutno nužno za napredak jer čim Hrvatska postane dio EU, sile tržišta bit će prisutne i dobro će proći samo oni koji su te procese završili. Zato mogu jedino preporučiti da se ti procesi završe prije ili tijekom pridruživanja. Mnogo se stvari može naučiti i iz loših primjera drugih zemalja, to nisu stvari koje treba nanovo izmijeniti, treba slijediti najbolje primjere.
U usporedbi s drugim sličnim zemljama koliko je Hrvatska trenutačno ispred ili iza u tim pripremama? – Mislim da je većina zemalja bila suočena sa sličnim izazovima pri pristupanju EU. Neke su prošle bolje u tim procesima, kod nekih je ponešto trebalo ponovno raditi. Ipak, rekao bih da nije pitanje u tome tko je bolji, nego kako naći hrvatski način i zato ponavljajte da te nezavršene procese treba završiti prije pristupanja.
Postoji li analiza koja bi pokazala koje bi kompanije mogle najbolje proći i što se može očekivati od EU, nekakva cost-benefit analiza? – Teško je tako nešto provesti. Čak i ako pogledate razvijene ekonomije, vidjet ćete dno, tj. kompanije koje moraju ispatiti s tržišta. Ipak, primijetiti smo da dobri postaju još bolji, i obratno, s obzirom na pristup kadru i financijama. Nemam neku gotovu analizu i brojku koliko bi kompanije moglo ispatiti, mogu tek primijetiti da se razlika između najboljih i najgorih 25 posto povećava u mnogo zemalja, i savjetovati vladama i korporacijama da sagledaju kojem spektaru pripadaju. Oni na vrhu imaju drugačije strategije, postaju dio globaliziranog svijeta, dok oni u sredini i na dnu trebaju biti usredotočeni na restrukturiranje. Ako ocijene da nisu dovoljno snažni za opstanak, trebaju razmisli o spajanju s nekim jačim, u čemu ne vidim ništa loše. Bolje je postati dio veće strukture nego ostati na dnu.
Je li privatizacija nužan proces? Mnoge starije članice imaju u državnom vlasništvu različite uspješne kompanije. – Nije pod svaku cijenu i posvuda, no u većini slučajeva privatizacija je potrebna i treba joj težiti u pravom trenutku i na pravi način. Neke članice to nisu uspjeli jer nije bilo dobro vrijeme, a bilo je i onih koje nisu uspjeli zbog pohlepe vlada. Zato ljudi kažu da privatizacija nije uspjela, iako bi bila bolja da je bila provedena kako i kada treba. Treba privatizirati prave strukture, to trebaju provesti pravi ljudi i ne po previsokoj cijeni.
Što bi onda trebalo privatizirati, a što ne? Što je nacionalni interes? – Meni je koncept privatnog sam po sebi upitan. Ako je kompanija privatna u vlasništvu dioničara, što može biti bilo tko, onda i građani mogu biti vlasnici, što znači da to ne mora nužno biti netko izvana. Drugo, kompanije u državnom vlasništvu u načelu nisu dobro vođene, iako uvijek postoje iznimke. Što se tiče nacionalnog interesa, vjerujem da sigurnost ne smije biti privatna, policija i vojska, kao i velik dio obrazovnog sektora, premda postoje različite kombinacije privatnog i javnog, što ovisi od zemlje do zemlje. Izvan toga, ne bih se sramio privatizacije.
Kako doživljavate trenutačnu krizu u Europi, mislite li da će biti promjena u načinu funkcioniranja Unije? – Najprije moramo shvatiti da nismo sami na svijetu, ni EU ni Hrvatska, i da ćemo biti uspješni jedino budući li radili zajedno. Europska će ideja preživjeti i bit će temelj prosperiteta, tome nema alternative niti ikakve sumnje u to. Trenutačno živimo u vremenu neposredno nakon financijske krize i zaduženosti kao njezina rezultata, odnosno izostanka rješenja kako se iz nevolje izvući. Usprkos svemu EU nema alternativu, pogledajte samo statistike, stopu smrtnosti novorođenčadi, životni vijek, pismenost itd. Sve u svemu, dobro smo prošli i ne bi se trebalo gledati samo na nedostatke i loše stvari. Mnogo se toga događa, primjerice u Italiji – ali u biti se ništa nije promijenilo. Vlada je ista, fundamente isti, tako da moramo shvatiti te fundamente, to je pogoni europski razvoj, a to su međutim, poput velikog porasta svjetske populacije, problema s energijom, urbanizacijom, što su sve velike prilike za biznis, od transporta, energije, komunalija i ostalog. Drugim riječima, opći poslovni izgledi su pozitivni i moramo se pobrinuti da prilagodimo državne financije i ne ometamo poslovni razvoj.
