Iako sadržajno drukčiji, slučajevi Oluja, Dajla i Paravinja uklapaju se u isti model nekompetencije u zaštiti državnih interesa. Svejedno je zakažu li obavještajci, policija ili sudovi remdav su naizgled toliko različiti, postoje jedna snažna poveznica između slučaja Oluja, slučaja Dajla i slučaja Paravinja. Zove se – nepodnošljiva nekompetencija hrvatskih državnih struktura u zaštiti interesa države.
Slučaj Oluja najočitiji je primjer te nekompetencije. To da će ratni protivnik, dakle Srbija, uz aktivnu pomoć svojih međunarodnih političkih saveznika, pokušati okvalificirati vojnu operaciju kao zločin etničkog čišćenja, bilo je najavljenje već 5. kolovoza 1995. Državne obavještajne strukture, osobito one vojne, to su morale znati barem deset mjeseci prije i prevenirati posljedice. Ništa od toga. Kao što se moglo primijetiti iz glasovite snimke brijfinga Ante Gotovine nakon oslobađenja Knina, tijelo sigurnosti jedva je pronašlo Knin, s malim zakašnjenjem. To je model koji se ciklički ponavlja do danas, samo što su jednom u središtu nekompetencija i nedjelovanje tajnih službi, drugi put policije, treći put državnog odvjetništva, četvrti put suđova… Političke su vlasti pak uvijek iznenađene posljedicama. Posljednje veliko iznenađenje bila je prvostupanja presuda generalima Gotovini i Markaču i presuda Oluji kao zločinačkom pothvatu. Što se otada promijenilo u pristupu? Ništa bitno. Srpsku politiku prema ratnim zločinima i dalje vođe njihove državne, uglavnom obavještajne strukture, hrvatsku vode individualni odvjetnici.
Iako sadržajno drukčiji, slučaj Dajla po modelu je istovjetan Oluji. Sudeći po iznenađenju i ad hoc reakcijama, državni se vrh suočio s problemom tek kad se Porečko-pulska nadbiskupija našla u škrupcu: ili platiti pola milijuna eura duga talijanskim benediktincima, za korištenje posjedom koji je prije nacionalizacije bio njihov, što bi značilo bankrot za biskupiju. Ili namiriti talijanske benediktince nekom drugom nekretninom, što bi mogao postati presedan za puzajuću reviziju Osimskih sporazuma. Pravnici koji su vodili slične sporove: koji uključuju crkvenu imovinu, nacionalizaciju, denacionalizaciju i međudržavne sporazume, upozoravaju na njihovu iznimnu složenost. No za naš test (ne)kompetencije struktura bitni su jednostavni odgovori. Je li DORH, odnosno njegov građansko-upravni odjel, koji je dužan ‘pratiti i proučavati primjenu propisa od važnosti za zaštitu imovinskih i drugih interesa RH’ budno pratio transakcije povrata Dajle Crkvi? Je li pazio da time ne otvori talijanskoj strani mogućnost revizije Osimskih sporazuma, makar na mala vrata, povratom crkvene imovine? Jesu li obavještajne strukture informirale DORH o pokušajima talijanske strane koji idu u tom smjeru? Jesu li s time upoznati državni, ali i crkveni vrh? Sudeći po reakcijama i iznenađenjima, odgovor na svako od tih pitanja je – ne. Što znači da su propustili zaštititi interese RH.
