Jačanje švicarskog franka zorno pokazuje koje bi bile posljedice jačanja eura u odnosu na kunu, odnosno napuštanja politike makroekonomskih stabilnosti.
U takvim okolnostima treba izbjegavati svaki domaći potez koji bi prouzročio dodatne potrese i povećao rizike. Naprotiv, još i više nego do sada treba čuvati stabilnost hrvatskoga političkog i financijskog sustava, poticati domaću štednju i pametno ulaganje. Jedan od argumenta za sniženje američkog rejtinga bila je nesposobnost američke političke elite da se pravodobno i na uvjerljiv način dogovori o financiranju državnog deficita i ukupnoga državnog duga.
Jasna je to pouka i hrvatskim političarima da se za stranačka nadmetanja oko stabilnosti državnih financija plaća visoka cijena. U tom svjetlu treba proučiti prijedloge koji se povremeno javljaju u dijelu naše stručne i političke javnosti. Primjerice, problemi otežane otplate stambenih kredita obitelji koje su, što zbog neznanja, što zbog lakoumnosti, kredite uzele vezujući ih uz tečaj švicarskog franka mogu pomoći spriječiti još veću štetu i tako još jedanput potvrditi staru narodnu mudrost – da je svako zlo za neko dobro.
Jačanje švicarskog franka zorno pokazuje koje bi bile posljedice kad bi euro ojačao u odnosu na kunu, odnosno kad bi se napustila politika makroekonomskih stabilnosti, što se u hrvatskim prilikama prepoznaje i u obliku razumno stabilnog tečaja kune/eura. Trenutačni problemi s frankom dobra su pokazna vježba onoga što bi se dogodilo kad bi hrvatsku ekonomsku politiku vodili zagovornici poticanja izvoza slabljenjem kune.
Problem koji sad imaju tisuće obitelji preko noći bi postao problem više stotina tisuća njih. Slabljene kune prema euru dovelo bi u nezavidan položaj i financijske probleme pet puta više građana u odnosu na broj onih pogođenih jačanjem franka. Uzimajući u obzir takav slijed stvari, nameće se pitanje: tko bi točno imao koristi od slabljenja kune u odnosu na euro?