ŠVICARSKI FRANAK

Postoji dobro rješenje koje ne zahtijeva nikakvu aktivnost zakonodavca. Riječ je o Zakonu o obveznim odnosima koji se primjenjuje na sve obvezne odnose, a koji sadrži i odredbe o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Svaki dan nosi novi rekord, švicarac preskače međuvalutne letvice bolje od Blanke Vlašić, brže i od Usaina Bolta. Probijanje rekorda mučna je trakavica koja nije uzdrmala temelje životnog standarda samo 43 posto ‘vlasnika’ stambenih kredita (i 47 posto onih koji su limene ljubimce kupovali sa švicarskom valutnom klauzulom). Jadikove o nemogućem vraćanju kredita već stižu i s Markova trga, a to je onda valjda znak da je dogorjelo do naktiju. Kako i ne bi kada su mjesečne rate u godinu dana samo na temelju rasta franka (rast kamata nije uračunat!) skočile čak 50 posto.

Doza optimizma možda bi se mogla iščitati iz ozbiljnog prijedloga međunarodnih financijskih analitičara da se investitori počnu povlačiti iz švicarske oaze i smjeste u kineski juan ili rusku rublju. No tko zna koliko je to dalek put i posve sigurno nije utjeha onima koji primaju plaću u kunama, a nakon godina otplate kredita danas duguju više nego u trenutku kada su uzimali kredit.

Kao što to obično biva, prava su rješenja u pravilu vrlo jednostavna, samo prečesto od stabla ne vidimo šumu. Prema našem mišljenju postoji dobro rješenje koje ne zahtijeva nikakvu aktivnost zakonodavca (koja bi inače bila poželjna, ali da se stvarno htjelo, već bi slijedila konkretna akcija). Riječ je o osnovnom zakonu iz područja građanskog prava, Zakonu o obveznim odnosima koji je na snazi od 1. siječnja 2006. i na koji se i banke i drugi vjerovnici jako rado i često pozivaju kada je u pitanju neki njihov interes (primjerice zatezne kamate na devize jednake onima na kune).

Taj zakon koji se primjenjuje na sve obvezne odnose – osim u slučajevima u kojima postoji neki posebni zakon koji propisuje drukčije – a kreditni odnosi školski su primjer obveznih odnosa, sadrži i odredbe o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Očito je da jedan prosječni slučaj kredita uzetog u švicarskim francima udovoljava zakonskim uvjetima.

To ponajprije znači da se radi o izvanrednim okolnostima, dakle takvima koje se nije moglo predvidjeti u vrijeme uzimanja kredita. Da se radi o manjim oscilacijama, bilo bi drukčije, ali kod izostanka devalvacije svaka promjena od golemih 50 posto u odnosu na praktično sve valute (osim rijetkih kao što je japanski jen) zasigurno bi za svaki sud, ne samo hrvatski koji bi inače bio nadležan, bila izvanredna okolnost koja se nije mogla predvidjeti. Drugo, očito je da je kreditna rata uvećana za 50 posto izazvala otežano vraćanje kredita i/ili pretjerani gubitak za dužnika.

Ako postoji i jedno i drugo, a praktično u svim slučajevima postojat će ili već postoji, znači da su stvorene pretpostavke za raskid i da deseci tisuća onih koji imaju kredit u švicarcima mogu pokrenuti parnični postupak u kojemu će zahtijevati izmjenu ugovora, primjerice tako da se umjesto u švicarcima obračun obavlja prema košari valuta, ili raskid ugovora (a u slučaju raskida svaka strana vraća ono što je primila, što znači da bi banka vratila sve primljene obroke, a dužnik ukupni iznos kredita). Da ne bi bilo dvojbe, ovdje se ne radi o ništetnosti ugovora ili neke njegove odredbe (pa ni u vezi s deviznom klauzulom), što je samo poseban dodatni temelj za eventualnu tužbu koji je moguć, ali nije ni približno tako jasan i jednostavan.

Lako je zamisliti perspektivu desetaka tisuća parnica u kojima banke potpuno sigurno gube, pitanje je samo koja bi razina korekcije obveza bila prihvatljiva za sud, što je u ovom trenutku nemoguće predvidjeti. S obzirom na katastrofične posljedice, ostavljajući za sada po strani zašto su drugi, osobito Vlada koja ima dovoljno pravnika, propustili uočiti to jednostavno rješenje, naš je savjet svim dužnicima da preko odvjetnika upute banci opomenu pred tužbu i nakon toga (ako se ne dogovore) pokrenu parnični postupak pozivajući se na Zakon o obveznim odnosima.

Formalno to nije nužno, ali uz dogovor ovisan o uspjehu to je rješenje bez manje, a vjerujemo da ne bi bilo teško pronaći kvalitetne odvjetnike koji bi se prihvatili tog posla. Mala telefonska provjera u pripremi ovog teksta pokazala je da bi velika većina, i to ne onih koji su tek otvorili ured, takvu ponudu jedva dočekala. Međutim, ako je iako moguće, trebalo bi nastaviti s plaćanjem kredita kako bi se za sebe osigurao status maksimalno uređenog komitenta, osim ako se ne postigne privremena mjera suda kojom bi se odredio neki niži iznos dok se ne donese presuda koju (objektivno) ne bi trebalo dugo čekati.

Kada ‘padnu’ prve presude, druge će samo na isto činjenično i pravno stanje ‘stancati’ ista rješenja. Savjet je bankama da same učine prvi korak i izbjegnu poplavu parnica koje će im donijeti (ako imamo pravo, a sigurni smo da jesmo) ne samo neposredne materijalne gubitke nego i jako lošu promidžbenu poruku za buduće klijente.

Mnogi će zlurado reći da su dužnici trebali znati u kakav se rizik upuštaju ili da su mudro štijeli dok su otplaćivali znatno niže rate od onih u eurima (iako je kunska protuvrijednost bila jednaka), no bit je priče jednostavna: ako godinama vraćate kredit koji vam je isplaćen u kunama i nakon svih tih godina urednog plaćanja doživite da ste dužni više nego na početku, a čeka vas primjerice još deset godina otplate, onda to nije normalna, prihvatljiva niti dopuštena situacija i pravna država MORA pronaći rješenje za tu situaciju.

U međuvremenu, oglasile su se brojne udruge za zaštitu potrošača, utemeljena je čak i posebna udruga FRANAK, tražeći da država prstom makne, da nešto učini. Država se na kraju umiješala (morala je, ipak su izbori pred vratima), no svi dosadašnji prijedlozi pali su u vodu – ili nešto ne odgovara bankarima ili Vladi, zasad ne pomažu ni otvorene prijetnje novim poreznim nametima.

FRANAK je sada već pravna osoba i kao takva traži što hitnije smanjenje kamata na sve postojeće kredite s valutnom klauzulom bez obzira na namjenu i valutu kredita; odgodu provođenja ovrha i pljenidbe instrumenata osiguranja. Traže da se utvrdi iznos stanja aktive i pasive u trenutku dodjela kredita u švicarskim jezicima prema njihovim saznanjima banke su na temelju 10-postotnog pokrića u francima izdaje kredita u visini od 47 milijardi kuna. Također, traže uklanjanje ili ograničavanje valutne klauzule i konverziju obveze u nacionalnu valutu na dan stvorene obveze prema zakonima RH. Traže i uklanjanje naknada za prijevremeno ili djelomično zatvaranje kredita te transparentan prikaz načina obračuna ugovorenih promjenljivih kamatnih stopa i uvjeta promjene. Sve to ima premale šanse za uspjeh. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, na temelju Zakona o obveznim odnosima, mnogo je izglednije rješenje.