IVAN LOVRINOVIC Zelio bi biti guverner HNB-a

Lovrinovićev javni istup o tome što napraviti s divljanjem švicarca klasičan je primjer čovjeka koji bi silno želio biti guverner. U vrijeme kad se počinje govoriti o nasljedniku Rohatinskoga on govori ono što ljudi žele čuti.

Ili se slažete s njim ili ga smatrate monetarnom neznalicom, sredine nema. A da biste odvagnuli je li Ivan Lovrinović u pravu ili nije kad kritizira guvernera, o monetarnoj politici nekog vraga trebate znati, kaže nam ekonomist koji se nije želio ‘potpisati’. Posljednji Lovrinovićev istup na javnoj televiziji o tome što napraviti s divljanjem švicarskog franka tumači kao klasičan primjer čovjeka koji bi silno želio biti guverner pa u vrijeme dok se već polako preispituje mogući nasljednik (mandat Rohatinskog istječe sredinom iduće godine), govori ono što ljudi žele čuti.

Ukinjanje valutne klauzule, što predlaže Lovrinović, imalo bi smisla samo kad bi kuna doista bila naša moneta. Ona to nije, ali ne zbog HNB-a. U krvavim balkanskim vremenima naš je oslonac bila njemačka marka, sad je to euro. Duboko ukorijenjenu svijest o sigurnosti tih valuta, a nesigurnosti domaće, nikakav HNB nije mogao promijeniti. Zato je populistička monetarna politika kakvu zagovara Lovrinović, i to u uvjetima u kojima zbog izbora sve stoji, i nitko, pa ni fiskalna vlast, ništa ne radi, posljednje što Hrvatskoj treba, tvrdi naš sugovornik.

Da Ivan Lovrinović pokazuje otvorenu ambiciju da postane novi guverner HNB-a, kaže drugi Liderov sugovornik koji ga poznaje isključivo iz poslovnog kruga. U posljednje sam vrijeme po njegovim aktivnostima i naglasima koje stavlja na pitanja monetarne politike i realnog tečaja u gotovo svim javnim istupima kod njega primijetio to buđenje ambicije za mjestom guvernera HNB-a, iako mislim da u dogledno vrijeme ta ambicija nije baš realna – objasnio je drugi Liderov sugovornik. Sugovornik koji želi ostati anoniman tvrdi da Lovrinovićeva stajališta proizlaze iz njegove pripadnosti tzv. školi monetarne analize iz prijašnje faze, veoma temeljite i kvantitativne, koja se nije prilagođavala doktrinama. Ipak je Lovrinović bio đak ranih profesora financija i monetarne politike s Ekonomskog fakulteta kao što su bili Ivo Perišin i Antun Šokman – ističe njegov kolega.

Osim po višegodišnjem ‘ratovanju’ s HNB-om i tvrdim stajalištima o tečaju i monetarnoj politici, kolege Ivana Lovrinovića poznaju kao korektnog u odnosu sa studentima i iznimno vrijednog znanstvenika u svojem području istraživačkog rada, odnosno monetarne politici i međunarodnim financijama, koji objavljuje mnogo znanstvenih radova i veoma vrijednih knjiga. Tako je 2001. za ‘Monetarnu politiku’ dobio nagradu ‘Mijo Mirković’ za najbolju objavljenu knjigu na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.

Ivan Lovrinović rođen je 1960. u Travniku, u Bosni i Hercegovini. Karijeru počinje stjecanjem diplome 1984. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (EFZG). Njegova znanstvena karijera počinje 1990. kad je magistrirao na istom fakultetu, a 1995. obranio je doktorsku disertaciju, također na EFZG-u, na temu ‘Novčano tržište – ishodište financijskog tržišta i mogućnosti njegovog razvitka u Hrvatskoj’. Od 2000. do 2004. bio je pročelnik Katedre za financije na EFZG-u, a u međuvremenu je 2002. izabran u zvanje izvanrednog profesora te iste godine na dužnost dekana EFZG-a koju je obavljao do 2006. Tada je postao redoviti profesor na EFZG-u. Poznat je u bankarskim krugovima jer je bio konzultant više hrvatskih banaka. Njegova vrijednost i iskustvo prepoznati su i na državnoj razini jer je obavljao dužnost savjetnika u Ministarstvu financija i Vladi.

Ipak, njegovo ime spominjalo se i u kontekstu afere Indeks kad je državna revizija otkrila podatak da su na EFZG-u izrađene 33 studije vrijedne 35,2 milijuna kuna, i to od 2004. do 2009., dok su dekani Fakulteta bili Ivan Lovrinović i Darko Tipurić. Utvrđeno je da je Tipurić potpisao 11 spornih studija, a Lovrinović pet. Potonji je tom prilikom odbacio optužbe da je sudjelovao u sumnjivim projektima i objasnio da je 15 milijuna kuna od 35,2 milijuna otišlo u fakultetsku blagajnu, a dio za prireze i poreze. Preostali iznos od 20 milijuna dijelilo je 50 do 70 ljudi koji su sudjelovali na izradi studija. – Svoj sam posao napravio i da mi nije bilo plaćeno, bio bi to pravi kriminal – tada je izjavio Lovrinović.