Jedna od ponajboljih suvremenih autorica stvorila je s vremenom posve osebujan i nov način izvođenja vlastitih drama, nastao iz postupka koji naziva autoreferencijalnim čitanjem. Riječ je o njezinu interpretiranju teksta uz glazbu.
Započeta prošle sezone premijerom i svjetskom prizvedbom drame ‘Spašeni’ Tomislava Zajeca, scena suvremene hrvatske drame na Dubrovačkim ljetnim igrama ove se godine nastavlja hrvatskom prizvedbom drame Ivane Sajko ‘Prizori s jabukom’. Slojevito dramsko pismo jedne od naših ponajboljih suvremenih autorica s punim je pravom na Igrama iako se mnogo raspravlja o usklađenosti poetike našega najstarijeg i najcjenjenijeg ambijentalnog ljetnog festivala te odabira Ivane Sajko za premijerni dramski naslov koji bi zastupao suvremenu hrvatsku dramu. No potpuno je opravdan izbor ravnateljice drame Dore Ruždjak Podolski, iz više razloga: prvo, s obzirom na njezino poznavanje autoričina opusa, i drugo, jer se vodi načelom kvalitete kojoj je svakako, bez obzira na to o kojoj je formi riječ, mjesto na Igrama.
Ivana Sajko stvorila je s vremenom sasvim nov i osebujan način izvođenja vlastitih drama, nastao iz postupka koji naziva autoreferencijalnim čitanjem. No forma je s vremenom, odnosno s izvođenjem, evoluirala, tako da sad prisustvujemo postdramatskoj formi dramskog kazališta, kao što Sajko sama kaže. Riječ je o njeznu interpretiranju teksta uz glazbu koju izvode Alen i Nenad Sinkauz, glazbenici s kojima stalno surađuje. U propitkivanju i razotkrivanju nastaju i tekst i glazba, autonomno, ali i jedno s drugim. Riječ je o sinergiji koja nastaje u putkotinama i nesporazumima, jer tako se najbolje i najkvalitetnije dolazi do kvalitetnih zaključaka i rezultata. Jabuka kod Ivane Sajko nije grijeh, nije neposluh, ona može dobiti bilo koje značenje i bilo koji oblik koji požeče oni što imaju moć. Oni koji prividno određuju koji su to ‘naši’, a koji ‘neprijatelji’. Upravo tako glasi i prva rečenica drame: ‘Jabuka nije jabuka, jabuka je nešto sasvim deseto.’
