Ninoslav Pavić EPH

Osnivačima tvrtki koje su se razvile u respektabilne igrače teško je donijeti odluku o prodaji većinskog vlasničkog paketa. Zato su takvi potezi do sada bili rijetki na hrvatskoj poslovoj sceni. Nemilosrdna tržišna utakmica sa sobom nosi sve više dobrih razloga da se to učini.

Odreći se većinskog vlasništva u kompaniji radi njezine dobrobiti nije lako, ali da je to katkad nužno, u nedavnom intervjuu u Lideru potvrdio je Ninoslav Pavić kad je izjavio da neće inzistirati na zadržavanju svog udjela od 50 posto u najvećoj hrvatskoj novinskoj izdavačkoj kući Europapress holdingu te da mu je važno da se i dalje može baviti izdavaštvom, što bi moglo značiti da bi u slučaju prodaje većinskog udjela u toj kompaniji želio zadržati određeni vlasnički udjel. Kao razlog za takav potez Pavić je naveo da bi se na taj korak odlučio zbog dobrobiti same kompanije i ‘uime razvoja EPH’.

Takvih primjera u kojima su se većinski vlasnici odrekli svojih većinskih udjela u domaćem gospodarstvu nije mnogo, a i kad se dogode, razlozi mogu biti različiti. Najčešće je riječ o slučaju da je tvrtki potreban dobar strateški partner koji će joj omogućiti kvalitetan nastavak razvoja. Konzultant Željko Perić kaže da u najviše slučajeva prevladava klasična prodaja, dakle da se tvrtke prodaju u cijelosti.

• Ipak, činjenica da vlasnik želi ostati u kompaniji koju zapravo prodaje novom vlasniku pruža povjerenje u kupnju – rekao je Perić.

Jedan od primjera kad je vlasnik prodao većinski udio u svojoj kompaniji 2008. odnosi se na Petra Pripuza, odnosno njegovu tvrtku C.I.O.S. grupu koja se bavi skupljanjem i primarnom preradom industrijskih otpadaka te unutarnjom i vanjskom trgovinom.

• Većinski udio od 51,43 posto odlučio sam prodati njemačkoj tvrtki Scholz iz Essingena ponajprije radi osiguravanja jeftinijega kapitala potrebnog za nastavak razvoja C.I.O.S.-a na njemačkom tržištu – rekao je Petar Pripuz koji je preko svoje kompanije C.I.O.M. zadržao 48,57 vlasništva nad C.I.O.S.-om.

Kao da je njegovo dosadašnje iskustvo suradnje sa Scholzom veoma dobro jer su namjere obaju vlasnika od početka bile čiste i jasne te da su od te transakcije zajednički uspjeli uložiti u kupnju još stotinjak skladišta vrijednih ukupno milijardu kuna potrebnih za poslovanje na području Hrvatske, BiH i Srbije.

Jedna od takvih transakcija u kojima su većinski vlasnici odlučili prodati većinski udio u kompaniji odnosi se i na prodaju domaćeg lanca parfumerija Iris njemačkoj maloprodajnoj korporaciji Douglas Holdingu. U srpnju 2008. finalizirani su pregovori o prodaji 51 posto Iris parfumerija, a za razliku od današnje vrijednosti koja je manja, u to vrijeme cjelokupna je kompanija Iris d.d. vrijedila 22 milijuna eura. Iz Irisa d.d. izdvaja se tvrtka Iris moda koja je danas u stopostotnom vlasništvu Vladimira Babića. Tadašnji većinski vlasnik i predsjednik Uprave Irisa d.d. Vladimir Babić nije bio jedini vlasnik kompanije jer su uz njega vlasnici udjela bila još dvojica dioničara (Ante Gavranović i Srdan Barović) koja su nakon zaključenja prodaje bila isplaćena, a Babić je zadržao udio od 49 posto u Iris parfumerijama. Ostao je i na položaju predsjednika Nadzornog odbora kompanije, a za…

Douglas se bio odlučio jer je ta europska maloprodajna korporacija obećala zadržati Iris kao samostalan brend, što se i dogodilo.

Douglasovi uvjeti preuzimanja kontrolnog paketa Iris parfumerija, među ostalim, bili su i da domaći lanac parfumerija nema nikakvih dugova. Zbog tog je uvjeta Babić na sebe preuzeo isplatu kredita koji je Iris d.d. tada imao. Također, Iris je tada bio na 255. mjestu rang-liste tisuću najvećih poduzeća prema ukupnom godišnjem prihodu zbog 330 milijuna kuna ostvarenog prihoda te je ostvario godišnji rast prihoda od 40,1 posto.

• Iako o tome nisam mnogo razmišljao, mislim da danas iz ovog aspekta to ne bih opet napravio jer se pokazalo da je Iris mnogo jači brend na hrvatskom tržištu od Douglaša – objasnio je Babić.

Svojevrsna grupa prodaja većinskog vlasništva dogodila se i u slučaju tvrtke Oktal Pharm. Godine 2004., kad su na tržište veledrogerija počeli ulaziti veliki igrači, suvlasnici Oktal Pharme Vladimir Klobučar i Marijan Škiljević prodali su 49 posto udjela svoje veledrogerije njemačkoj veledrogeriji Andreea-Noris Zahn AG (ANZAG).

Iako je u to vrijeme, potkraj 2004., Oktal Pharma bila treća veledrogerija u Hrvatskoj s tržišnim udjelom od 17-ak posto te je godinu dana prije toga s 200 radnika ostvarila promet od 123 milijuna eura, zbog okupljanja tržišta bila je ‘primorana’ na pronalazak strateškog partnera.

• Ne bih želio o tome razgovarati jer sam u mirovini – kratko je rekao Vladimir Klobučar. Prema posljednjim i neslužbenim podacima najveći udio u domaćoj veledrogeriji drži Anzag, a predsjednik Uprave Branko Parag ima 26 posto udjela. Vladimir Klobučar vlasnik je 14 posto, a Ivan Klobučar, Vladimirov sin, i Marijan Škiljević vlasnici su po pet posto Oktal Pharm.

Rast i razvoj kompanije bili su važniji od suvlasništva i osnivačima tvrtke Oglasnik d.o.o – dvojcu Zdravku Raškaju i Nimu Dvojkoviću – kad su u srpnju 2004. odlučili prodati većinski udio Trader Media Eastu (TME), kompaniji koja se bavi besplatnim i komercijalnim oglašavanjem u Srednjoj i Istočnoj Europi. Pretpostavlja se da je dvojac danas vlasnik oko 30 posto Oglasnika.

Primjer uspješne kompanije koja je od 2001. bila svojevrsna prijetnja prodavačima i distributerima novina bila je tvrtka Distri-press. Tada je umiješnim poslovnim upravljanjem njezin vlasnik Ivan Granić od Tiska osvojio znatan tržišni udjel u prodaji novina u Hrvatskoj te je od početka 2002. također od Tiska preuzeo i opskrbu Duhana. Tri godine poslije toga Granić iznenađeno prodaje 75 posto udjela (po 25 posto EPH, Styriji i Adrisu) i sebi ostavlja četvrtinu tvrtke uz ugovor o mjestu predsjednika Uprave i 100 dana godišnjeg odmora. Tvrtku je poslije preuzeo vlasnik AWT-a Miho Glavić.

Iako nikada potpuno nije objasnio razloge prodaje Distri-pressa, u neformalnom razgovoru Granić je rekao da se na prodaju odlučio ‘u trenutku kad je shvatio da je zaradio dovoljno za tri generacije’. Najvećim borcima protiv prešutnog telekomunikacijskog monopolja koji je prevladavao od 2000. pa do otrplike 2006. bolan udarac bila je prodaja Iskon interneta Hrvatskom Telekomu. Međutim, Iskonov razvoj mnogo je prije negoli je postao prijetnja na telekom-tržištu osigurala prva velika i uspješna investicija u takvu vrstu kompanije, jer je većina takvih pokušaja poslije Iskona donekle nezadovoljna.

Vlasnik i osnivač Iskona Damir Sabol odrekao se vlasništva u korist tvrtkina razvoja, pobrinuvali se da svaki dolar uložen u Iskon ostane u toj kompaniji. Prije te preventivne akvizicije HT-a Iskon internet od 2000. razvijao se kao prvi privatni pružatelj pristupa internetu u Hrvatskoj.

Sabol objašnjava da je tvrtku prvi put dokapitalizirao 2000. Expandia fond i otkad je Sabol postao manjinski dioničar. Naime, 1999. zbog nametnute koncesije za fiksne linije te sve većih potreba ulaganja u opremu Sabol za potrebe razvoja Iskona dobiva kredit od 300 tisuća dolara. Expandia u 2000. dokapitalizira Iskon u zamjenu za 60 posto udjela. Od tada pa do preuzimanja Iskona od HT-a, preko niza stranih Venture Capital investicija, u prvog hrvatskog privatnog pružatelja pristupa internetu uloženo je čak deset milijuna dolara, a osnivač Iskona do prodaje HT-u imao je 10-ak posto udjela u svojoj kompaniji.

• Nije bilo alternative osim investicije kako bi se osiguralo financiranje planova o tvrtkinu rastu poput gradnje infrastrukture, a smatrali smo da podizanje kredita nije bilo dobro rješenje – prisjetio se Sabol. Kaže da je u to doba i unatoč tomu što je ‘internetski balon’ puknuo, bilo dobro vrijeme za investiranje u to tržište. Iako to nije pokazivao otvoreno, Sabol je akvizicijom bio razočaran te je 2007., godinu dana otkako je T-HT preuzeo svoga najvećeg konkurenta, tvrtku Iskon internet, osnivač i predsjednik Uprave Iskona dao otkaz i potpuno se povukao iz Iskona i T-HT-a.