NOVA SVJETSKA KRIZA Hrvatska 6e se još zaželjeti stagnacije

Tragedija je što nitko na političkoj sceni ne razumije što se događa u svjetskoj ekonomiji i koje će to posljedice imati za Hrvatsku. Ni jedna stranka nema ni sektorske ni sustavne mjere za pokretanje ekonomije. Hrvatska ima samo paradoks da je sretna što se na vrijeme ponovno zadužila.

Globalno gospodarstvo sa znatno manje šarma srila prema novim balonima. Propast Lehman Brothersa nije baš daleka povijest. Nekretninski i burzovni baloni prasnuli su prije samo tri godine, a bijeg investitora iz dolara i eura stvorio je najmanje dva nova – švicarac i zlato.

Iako franak posljednjih dana lagano slabi, upućeni upozoravaju da balon nije do kraja napuhao. Čak i da jest, kolaterna je žrtva Švicarska – jedna od najstabilnijih svjetskih ekonomija – ni kriva ni dužna već na rubu recesije. Upozorenja sa svih strana stižu i o ‘zlatnom’ balonu. Trenutačna cijena od gotovo 1800 dolara za uncu daleko je od one koju je zlato držalo 80-ih (otprilike tri tisuće dolara), no nije bez vraća kad se cijena potpuno odvoji od troška proizvodnje (trošak je, ovisno o kompaniji, od 440 do 640 dolara za uncu).

Analitičari preporučuju da se kapital počne seliti u kineski juan, ruski rubalj, čak i u meksički pezo. To, doduše, nisu svjetske valute, no golema količina slobodnog kapitala koji se ne želi smjestiti ni u kojoj proizvodnji traži novu luku. Dok Amerika i Europa, svaka u svojim dubiozama, pokušavaju smisliti kako riješiti dugove i pokrenuti nov ciklus (održivog!) rasta, svjetski se kapital seli iz jednog balona u drugi, ne brinući ni kad će, ni nad čijom glavom ni s kojim posljedicama eksplozirati.

Takvim se stvarima naša Vlada ne opterećuje. U fokusu su izbori i nema vremena baviti se balonima i njihovim utjecajem na našu malu geografsku nišu (borba protiv jačanja švicarca prirodno se poklopila s izbornim interesom). Hrvatska, razumljivo, nema baš nikakva utjecaja na vanjska zbivanja, ali ona na nas itekako imaju, u najmanju ruku preko cijene zaduživanja i dostupnosti kapitala. Ministrica financija Martina Dalić imala je i sreće i pameti što je posljednji izlazak na europsko tržište kapitala (potkraj lipnja) obavila prije velikog leta novih balona. Tako smo se, uz prilično zanimanje ulagača, uspjeli zadužiti jeftinije nego s dolarskim obveznicama, s manje od šest posto, a prethodni je dolarski dug imao cijenu od 6,5 posto. I to je sve što Hrvatska sad ima – paradoks da je sretan što se na vrijeme ponovno zadužila!

Dok se skupljaju oblici nad svjetskim financijskim tržištem, neće nam odmoći još jedna činjenica – nakon ove godine Hrvatska može malo predahnuti s otplatom inozemnih dugova. Ove smo godine otplatili jednu od najvećih rata, 889 milijuna eura (u 2012. državi stiže na naplatu samo 220 milijuna), i sve do 2014. (tada nam stiže rata od 650 milijuna) Vlada neće morati naprezati možak kako namaknuti novac za vraćanje starih dugova.

No poduzeća nisu te sreće. Iako im iduće godine na naplatu stiže otprilike 1,2 milijarde eura manje, moraju vratiti goleme 3,4 milijarde (otprilike 25 milijardi kuna). Nije problem samo cijena novog zaduživanja (nema sumnje da će biti viša) nego zdravozumska logika: odakle će vratiti taj novac kad nitko ništa ne proizvodi, ne izvozi i ne stvara novu vrijednost? Druga strana medalje kaže i ovo: kamate na posljednje zaduženje, iako povoljnije nego što smo se nadali, jesu 5,875 posto. Kad nam je BDP posljednji put porastao toliko? Najbliže tomu bili smo daleke 2003. kad smo porasli 5,4 posto. Kako stvari sada stoje, upozorenje guvernera Rohatinskog u intervjuu Lideru da pad završava, a počinje stagnacija, bit će blaža verzija u odnosu na ono što nas čeka.

Lokomotiva ukupnog europskog rasta, posredno i hrvatskog (barem u malenom dijelu kojim izvoz pridonosi rastu BDP-a), ovisi o Njemačkoj, a ona, čini se, stagnira. Njemački je BDP u drugom tromjesečju porastao samo 0,1 posto, što je najmanji rast od početka 2009. Njezina je industrija još donekle optimistična i za taj mršavi plus zaslužne su investicije poduzeća. No to je premalo jer se upravo od Njemačke očekuje da sanira ne samo posrnulu eurozonu nego i da povuče gospodarstva ostatka Europe, uključujući i naše. Prevedeno, ako stane Njemačka, staje i Hrvatska.

Potvrđuju to i analitičari. Hrvoje Stojić, analitičar Hypo banke, kaže da se nova svjetska komešanja događaju upravo u trenutku kad bi Hrvatska, statistički, trebala izaći iz recesije. Turizam, i takav kakav jest, trebao bi oživiti stopu BDP-a pa bismo ove godine mogli porasti do jedan posto. Ako to možemo nazvati rastom. Što će biti iduće godine, nezahvalno je prognozirati. Izgledno je da svijet, dakle i Njemačka, ulazi u novu fazu krize, pa će čak i ta zemlja teško izbjeći novi val nezaposlenosti, a to će u dijelu robnog izvoza i turizma negativno utjecati i na hrvatski gospodarski rast/pad.

Novi su baloni indikacija da svijet nema rješenja za sad već sistemsku krizu. Nije još pronađen način za pokretanje novog ciklusa održivog rasta, i to ćemo konkretno, u stopama rasta, vidjeti već u posljednjem ovogodišnjem tromjesečju, upravo kad bi Hrvatska kao posljednja trebala izaći iz recesije. Goleme količine kapitala stoje po strani, nitko ni u što ne investira, pa Hrvatska može očekivati još manje izravnih ulaganja – tumači Stojić.

Ni Ljubo Jurčić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta ne vidi mjesta za prosperitet Hrvatske. Jest da izvoz čini manje od 20 posto našeg BDP-a, no ako uz Italiju stane Njemačka, a to su nam dva glavna vanjskotrgovinska partnera, izvoz će nam ponovno biti u minusu.

Na temelju čega bismo uopće mogli rasti? Poljoprivreda i turizam donose zaradu uglavnom ljeti, a i to sve manje. Turizam je lani zaradio dva posto manje nego 2009., i to nakon 15-postotnog pada. Industrijska proizvodnja kao temelj rasta sad je na nuli, a i ona baš kao i turizam ovisi o dohotku Nijemaca i Talijana. Izbori su pred vratima, nijedna stranka nema ni sektorske ni sustavne mjere za pokretanje ekonomije, a razmišljati o borbi protiv novog vala svjetske recesije nikomu nije na pameti. Ostane li tako, ljuljat će se još godinama oko minus jedan posto do nule, jer nitko ne pokreće poluge rasta – zaključuje Jurčić.

Dragomir Sundač, profesor s riječkog Ekonomskog fakulteta, iz cijele te svjetske kaljuže iščitava i nešto dobro. Kratko poručuje da je sve to što se oko nas događa zapravo dobro jer je to najbolji način da se neke stvari riješe ili barem počnu rješavati.

Ta su rješenja bolna, ali bolje i to nego daljnja stagnacija – misli Sundač. Načelno, mučina zbog recesijskog dvostrukog dna, koji očito ne možemo izbjeći, može biti dobra, ali samo ako se netko u Hrvatskoj probudi. Zasad nema indikacija da će itko početi razmišljati ili ne daj Bože raditi. Analitičari fle-gmatično sliježu ramenima i zaključuju da ćemo tavoriti sve dok Hrvatska bude imala dovoljno kolaterala za nova zaduživanja. Očito ih još ima previše. Uostalom, od početka svjetske krize privatizacija je gotovo postala zaboravljeni fenomen.

Što bismo sve (osim velikih javnih sustava preostalih u državnom vlasništvu) mogli prodati, možemo iščitati i iz primjera u bliskom susjedstvu. Za Grčku još nije pronađeno pravo rješenje, piše se nekoliko scenarija pa će taj koji će držati vodu vjerojatno vrijediti i za sve ostale zemlje koje ne znaju gospodariti drukčije nego zaduživanjem i deficitima, dakle i za Hrvatsku. Nije tragedija to što svijet prolazi krizu ‘W’, onu s dvostrukim dnom, a mi onu oblika ‘L’, dakle krizu naglog pada nakon kojeg nema ponovnog uzlaza. Tragedija je što baš nitko na političkoj sceni to ne razumije.

U ekonomiji u kojoj se financijski sustav potpuno odmetnuo od realnog, štoviše, kroji mu sudbinu, ni fridmanovska ni kejnezijanska rješenja ne djeluju. Svjetski je medijski prostor preplavljen traženjem ideja o novom, održivom ekonomskom sustavu. No to je za nas ionako viša matematika, mi razumijemo samo onu koja se odnosi na, recimo, imenovanje novih veleposlanika i pitanja čiji su to ljudi. S takvom bezidejnom politikom, s kojom nas voda nosi kako želi, bez skipera koji zna upravljati, Hrvatska će završiti kao u svojevrsnom vicu koji kruži o Grčkoj i Grcima. ‘Vic’ kaže: Koji je grčki najjači izvozni proizvod? Vrijedni i marljivi mladi ljudi.