Dvadeset godina devastiranja hrvatske izvozne industrije glavni je razlog zbog kojeg bankari danas na stolu nemaju projekte koji bi jamčili godišnji povrat od 11 posto na kapital vlasnika njihovih banaka.
Buka interesnih skupina pogođenih rastom švicarskog franka zaprijetila je daljnjim pogoršanjem imidža banaka i bankara u Hrvatskoj.
Tko poznaje Franju Lukovića, dugogodišnjeg predsjednika Uprave Zagrebačke banke, zna koliko je tom bankaru mrsko pojavljivati se u javnosti. Kad on odluči dati intervju, za to postoji deo razlog. Sigurno je frka velika. Tako treba tumačiti i intervju objavljen u subotnjem Jutarnjem listu. Bankari vole raditi u sjeni i ako se ičega boje, onda je to rast nezadovoljstva javnosti usmjeren prema njima. Prašina koja se digla zbog rasta rata građana koji su uzimali kredite u švicarskim francima zaprijetila je prerastanjem u dublje preispitivanje mjesta i uloga banaka u Hrvatskoj i njihove eventualne odgovornosti za krizu iz koje zemlja ne uspijeva izaći. Za odmjerenoga bankarskog lidera Lukovićeva izjava da je ‘zgrnut količinom gluposti, laži i bijesa kojima je javnost popratila ovo što nam se događa’ u najmanju je ruku čudna. Gube li to bankari živce kao nikad prije? Ili se osjećaju moćnijima nego prije? Iz Lukovićeva intervjuja mediji su ponajprije izvlačili dio gdje krivnju za sadašnje probleme korisnika kredita u švicarcima prebacuje na guvernera Rohatinskog, koji ih je ‘trebao zabraniti’.
U Lukovićevu istupu, međutim, ima mnogo važnijih i dalekosežnijih teza. Jedna je od teško osporivih ona da bi uklanjanje valutne klauzule ne kredite ugrozilo depozite štedišta. Ali u drugim tvrdnjama ima se o čemu diskutirati. Luković tako objašnjava situaciju u Unicredit Grupi: ‘Trenutačna profitabilnost hrvatskog bankarstva na razini je sedam-osam posto od ukupnog kapitala, a naši dioničari smatraju da sve što je niže od 11 posto ne pokriva rizike kojima se oni izlažu ulazući kapital u tu industriju’. Dioničari, naravno, imaju svoja prava, ali trenutačno ih ne ostvaruju ni u matičnoj Italiji. Bilo bi zanimljivo vidjeti gdje se to, uz iste ili manje rizike, može rentijerski ostvarivati 11 posto na godinu. Onaj tko u Hrvatskoj danas može vraćati kredite uz kamate koje će zadovoljiti dioničare banaka ili je poduzetnik supermen ili je u fenomenalnoj tržišnoj branši. Ali takvima onda ne trebaju bankarski krediti! Čelnik Zagrebačke banke nadalje tvrdi kako je 20 milijardi eura štednje građana Hrvatske ‘uloženo u hrvatsko gospodarstvo, u standard građana’. O čemu je zapravo riječ, pokazuje nekoliko stupaca dalje gdje priznaje da je ‘većinu našeg novca apsorbirala država u posljednje dvije godine’. Ono gdje se s Lukovićem najčešće složiti jest njegov, slučajno ili namjerno, teško je reći, podcjenjivački odnos prema hrvatskom izvozu. Razumljivo je da se, brinući za interese banke, protiv ideji o slabljenju kune jer da to ne bi poguralo razvoj. Tvrdi da ‘ako bi ga i bilo, probitak bi bio vrlo kratkoročan, s vrlo upitnim učinkom na povećanje izvoza. Što bismo izvozili? Odakle nam proizvodi…?’
