KUNSKA ŠTEDNJA

Kredit vezan uz inozemnu valutu? Dobro došli u pakao! Takvi se napisi, doduše, vrte u susjednoj Srbiji, ali sigurno već i u glavama svih Hrvata zaduženih u kolateralno žrtvenoj valuti švicarskom. Osim propitivanja je li jačanje švicarske elementarna nepogoda i je li se u ugovorni odnos između banaka i klijenata uopće trebala miješati država, zapravo nismo čuli bogzna kako revolucionarne ideje. Ili se zaziva uklanjanje valutne klauzule ili se spominju balon-krediti. Ako se samo malo zaigramo matematikom, jasno je da su balon-krediti, i bez neizvjesnosti kretanja franka nakon pet godina, nova zaduživačka klopka. A valutna klauzula nije jednosmjerna ulica.

U uvjetima zadužene države koja pada, a ne raste, i jednako tako kreditno zaduženih poduzeća koja imaju sve manje izvora iz kojih mogu plaćati inozemne kreditne obveze, uklanjanje valutne klauzule slično je igri vješala. O klauzuli (i još koječemu drugome!) trebalo je misliti prije nego što nam je voda poplavila nos. Još od vremena prije privatizacije banaka nitko nije razmišljao o tome kako da privuče štednju – u kunama! Točno je da u glavi prosječnog Hrvata domaća valuta sugerira nešto nesigurno i nepouzdano. Mnogi ekonomisti zbog toga proizvaju HNB koji je mogao selektivnim mjerama, primjerice manjim postotkom izdvajanja banaka za kunski dio obvezne pričuve, potaknuti i štednju i kredite u kunama. Mogle su to i banke atraktivnijim kamatama na kunsku štednju. Jedno je vrijeme, sve do krize, takva praksa i funkcionirala. Te su kamate, doduše, i danas nešto više nego na štednju u devizama, no nedovoljno da u neugodnim vremenima postanu kunsko sidro.

Upravo zbog pogoršanja omjera devizne i kunske štednje guverner Željko Rohatinski pozvao je na razum. Naime, u ukupnim depozitima, uključujući tekuće i žiroračune, potkraj lipnja ove godine kunska je štednja činila 33 posto – prije samo tri godine, u osviti krize, to je bilo gotovo 42 posto. Kad je riječ o štednim i oročenim depozitima građana, postotak je još skromniji – s gotovo 15 posto pao je na manje od 13.

No stvari se ipak počinju kretati nabolje, barem kad je o kreditima riječ. Najprije je Vaba banka Varaždin nedavno ponudila čiste kunske potrošačke kredite, a onda je HPB najavio (doduše, samo kao akciju do kraja godine, uz otvorenu mogućnost da se produlje) kunske stambene kredite. Zašto je to dobra vijest? Među ostalim i zato što velike banke neće stajati po strani, nego će se vjerojatno potruditi da i u pasivi, dakle štednji, imaju više kuna. Potvrđuje to i primjer kredita u švicarskim. Prvi među bankarima Franjo Luković nedavno je priznao da ni Zaba ni PBZ švicarce nisu željeli, ali konkurencija ih je natjerala na to. Što više, za švicarce je optužio guvernera koji je te kredite trebao zabraniti, amnestiravši tako bankare od bilo kakve odgovornosti. Svjesno su znali da je to dugoročno loše, ali kratkoročno su štitili svoj profit, i za to je kriv (samo) guverner?

Kako sada stoji stvari u bankarskoj pasivi? HPB je jedina banka među vodećih deset u kojoj je štedi u kunsama iako se u krizi i u njoj omjer pogoršao. Potkraj 2008. kunska je depozita bilo čak 77 posto, potkraj ovo-godišnjeg srpnja spustili su se na 62 posto. Na povećanje udjela deviznih depozita utjecala su dva čimbenika, globalna kriza i posljedice na domaće tržište te povećanje udjela štednje građana u ukupnim depozitima, i to uglavnom devizne štednje. Banka prati kretanje pasivnih kamatnih stopa na tržištu i u skladu s vlastitim procjenama donosi odluke o eventualnoj promjeni kamatne politike. Povjerenje u kunu i kunske depozite determinirano je makroekonomskom i društvenom stabilnošću, a kamatna politika banaka ima sekundarni utjecaj. Njihova politika može imati velik utjecaj samo u uvjetima ukupne i održive makroekonomske i društvene stabilnosti – objašnjavaju u HPB-u.

Uza slično objašnjenje u svim ostalim bankama kunska su izvori prilično tanki. Primjerice, u Raiffeisen banci udjel se kunske štednje od kolovoza 2008. do srpnja prepolovio, s 25 na 12 posto, u Hypo banci pao je sa 16 na 14 posto, a u ostalima povjerenje u kunu bilo je i ostalo tradicionalno nisko, pa je udjel kunske štednje u ukupnoj bio i jest od 12 do 18 posto.

U RBA kažu da su kunska depoziti uglavnom ‘a vista’ ili s vrlo kratkim rokom oročenja, a kod deviznih je depozita mnogo veći udjel dugoročnih. Time se određuje i ponuda kredita, valutno-ročne preferencije klijenata u vezi s depozitom određuju i strukturu ponude kredita. Nedostatak dugoročnih izvora u kunama osnovno je ograničenje za veću ponudu kredita u kunsama. Ako bi banke povećale kamate na dugoročno oročene kunske depozite, smatrali bi problem u ponudi, naime rasli bi dugoročni kunski izvori, ali napravile bi problem u potražnji, tj. interes klijenata pao bi zbog većih kamata na kredite – tumače u RBA-u.

Iz Erste banke poručuju da sad neće povećavati kamatne stope na kunsku štednju – Unatoč stabilnosti tečaja građani nisu skloni štednji u kunsama, i dalje štede u eurima. Takvi su trendovi posebno naglašeni u turbulentnim vremenima, što je jasno posljednjih godina u kojima se opet povećava euroiziranost financijskog sustava. U takvom okružju ograničena mogućnost banaka da atraktivnijim kamatama potiču kunsku štednju. Do sada kamatni diferencijal u korist kune nije previše utjecao na preferencije štediša – poručuju iz Erstea.

Slična je priča i u ostalim bankama. Iz Zagrebačke banke kratko poručuju da građani tradicionalno preferiraju oročenu štednju u devizama, zbog čega je udjel kunske štednje nepromijenjen od 2009., samo 15 posto. I Merica Oršulić, direktorica Štedno-ulagačkog i platno-transakcijskog odjela Splitske banke, kaže da se udjel kunske štednje nije znatno mijenjao u odnosu na razdoblje prije krize, i iznosi od 12 do 15 posto. – Zasad ne namjeravamo povećati kamatne stope za kunsku štednju, no nastojat ćemo potaknuti kunsku štednju, ne nužno kamatnim stopama, nego inovativnim pristupom i novim proizvodima – kaže Oršulić.

U Hypo banci tvrde da razmatraju ‘mogućnosti kretanja kamatnih stopa na koje utječu i vanjski makroekonomski faktori’: – Cijena izvora, regulatorna opterećenja, rizičnost plasmana dobrim dijelom određuju visinu kamatne stope. Kad bi se država zaduživala u kunsama, bilo bi i više kunskih kredita i ljudi bi više štedjeli u domaćoj valuti jer bi se tada utvrdile i referentne razine kunskih kamatnih stopa – tumače u Hypu.

Analitičar Ante Babić tvrdi da je upravo to ključ problema – kako će građani vjerovati kuni ako u nju ne vjeruje ni država. – Ako se država zadužuje uz valutnu klauzulu, tko će od građana vjerovati da je s kunom sve u redu?

Da je država na domaćem tržištu izdavala čiste kunske obveznice, to je mogao biti ‘benchmark’ i našim velikim kompanijama koje su kapital također mogle prikupljati izdavanjem kunskih obveznica. Tada bi i struktura štednje bila bolja, a valutni potresi znatno slabijeg utjecaja. Ali za takvo što trebali smo imati ministra financija koji nešto razumije – poručuje Babić.

Najveći je problem s kunskom štednjom zapravo psihološki: kad se dogodi bilo kakav potres, kunska se štednja automatski topi i pretvara u deviznu. Bankama koje imaju kunske kredite to onda stvara velik problem jer im doslovno preko noći ruši valutnu usklađenost pasive i aktivne. To priču opet vodi prema Banskim dvorima – koliko je stabilna država, toliko je stabilno povjerenje u kunu. Do ulaska u Europsku monetarnu uniju, vjerojatno još deset godina, dovoljno je vremena i razloga da aktivnije upravljamo tečajem koji, pokazalo se, dijelu društva može postati kronična bolest.