Zaduženi za gospodarstvo u ovoj vladi, a osobito u sljedećoj, više neće moći ignorirati njemačke interese. Koliko će pritom zaštiti naš nacionalni interes, ovisi o njihovoj pameti.
Da bi se shvatila politička bit putovanja njemačke kancelarke Merkel na relaciji Zagreb – Beograd, valja se prisjetiti turneje njezina prethodnika Gerharda Schrödera 2003. godine, na istoj relaciji. Kancelar Schröder putovanje je započeo u Beogradu. Bilo je to desetak mjeseci nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića, njemačkog studenta i dosad jedinog istinski proeuropskog i prozapadnog premijera srpske države.
Kako je dugoročni cilj njemačke politike stabilizacija i europske integracije cijelog balkanskog prostora, da bi ga mogla učiniti sferom svojega gospodarsko-političkog interesa, i kako joj je Srbija u tom pogledu uvijek zanimljivija od Hrvatske, bilo je to vrijeme kada je (i) Njemačka bila spremna, čak i preko reda, pogurati Srbiju u EU i NATO. Doduše, Njemačka to nikad nije činila usporavajući i komplikirajući hrvatski put prema euroatlantskim integracijama. Schröderov tadašnji itinerer ocrta tadašnju njemačku političku poziciju – pomoći će Srbiji da se euroatlantski integrira, a Hrvatska se podrazumijeva.
Na isti put kancelarka Merkel ovih je dana krenula iz drugog smjera. Iz Zagreba prema Beogradu. Mnogo se toga u međuvremenu promijenilo ili barem razbistirlo. U današnjoj Srbiji iznimno je jak ruski političko-gospodarski i kineski gospodarski utjecaj. Zaštićena istočnim savezništvima Tadićeva Srbija ne želi ući u NATO, preferira nesvrstanost, deklarativno želi ući u EU, ali ne da bi podijelila europske vrijednosti i standarde, već nastoji iskoristiti EU da bi njezinim mehanizmima obnovila velikorski projekt i pozicionirala se kao pijemontalna država Balkana. Želi mijenjati granice Kosova da bi otvorila granice BiH, nadajući se da će sve to proći neprimijećeno.
