Zahvati li kriza eurozonu i SAD, hrvatski bi BDP 2012. mogao pasti do 2%

Unatoč kaosu zbog rasta švicarca, mnogi ekonomisti još vjeruju da se deprecijacijom kune mogu potaknuti izvoz i rast. I MMF je takvo što natuknuo kao jednu od dvije preostale opcije. Bi li nam to pomoglo? Više istraživanja pokazuju da su glavni problemi naše nekonkurentnosti jedinični trošak rada, nedostatak izvoznih proizvoda, pretjerani oslonac na poslove s državom, zbog čega mnoge tvrtke nisu imale potrebu izvesti, a kamoli jačati efikasnost, neambiciozan prodor na nova tržišta poput BRIK-a, često i nekompetentan menadžment, sve samo ne tečaj. Uostalom, robni izvoz jedva dosegne 20 posto BDP-a, nasuprot 60-ak posto u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Postoji li opasnost od slabljenja kune zbog izgledne nove recesije? Deprecijacijski pritisci na kunu rastu zbog inozemnog razduživanja tvrtki, negativnog doprinosa neto izvoza, rasta averzije prema riziku te bankarskih rezervacija loših plasmana. Iako će kuna zbog toga biti slabija no lani, zahvaljujući mnogim likvidnim mjerama ne očekuje se veće trošenje deviznih rezervi.

Cijelu Europu sad povlači Njemačka, koja također usporava. Što to znači za nas? Nepovoljni utjecaji u Hrvatsku mogu stići kroz četiri kanala: bankovni – dakle preko cijena i (ne)dostupnosti kapitala, zatim općenit pad povjerenja zbog lošije percepcije rizičnosti fiskalno ranjivih ekonomija, manju inozemnu potražnju i produljeni rast nezaposlenosti.

Nisu li naše banke dovoljno likvidne da nas taj bankarski kanal manje pogodi? Ne samo da su dovoljno likvidne nego su i iznadprosječno kapitalizirane, što osigurava kratkoročnu otpornost na šokove. Međutim, teško je procijeniti razmjere fiskalne zaraze diljem Europe, zbog čega tržišta kažnjavaju i snažnije ekonomije, ugrozavajući kapitalnu stabilnost i nekih bankarskih divova. Ne disciplinira li Hrvatska svoje javne financije, ubrza reforme i predoči poluge održivog rasta, potraga za boljom ujednačenošću rizika i prinosa mogla bi negativno utjecati na alokaciju bankarskog kapitala u Hrvatskoj.

Novi val recesije opet u prvi plan gura državni intervencionizam. Ima li Hrvatska više prostora za to? Hrvatska je uvijek vodila megakejnezijansku politiku, što je s eskaliranjem krize smanjilo manjevarski prostor. Inzistiranje na velikim infrastrukturnim projektima kao spasonosnima nije odmak od modela rasta utemeljenog na domaćoj potražnji. Ostaje naglašena uloga države umjesto da se više radi na mjerama poticanja ponude, i to fokusirano na investicije privatnog sektora s učincima na konkurentnost zemlje. Pomaci su napravljeni u diverzificiranju izvora financiranja, primjerice koncesijama i ‘equityjem’, ali i u tom je slučaju to više rentni model rasta. Nama treba inovativni model koji traži više reda i rada u poduzetništvu, veće investicije u ICT i reforme u ponudi kako bismo stvorili izvozne kapacitete kao buduće motore rasta.

Koje su to reforme u ponudi? Riječ je o stvaranju preduvjeta za rast konkurencijalnosti i višu potencijalnu stopu rasta reformama tržišta rada i obrazovnog sustava, poreznom reformom, investicijama u sektore međunarodno razmjernjivih dobara i usluga, pa i privatizacijom. Tu je potrebno usklađeno djelovanje fiskalne i monetarne vlasti, pri čemu potonja ulaže napore selektivnijom relaksacijom, fokusiranom na investicije s pozitivnim multiplikativnim efektima u kratkom roku. Promjena strukture javne potrošnje tek se očekuje.

Ima li Vlada uopće čime pomoći? Iako iduće dvije godine nema velikih otplate inozemnih dugova, ostaje proračunski deficit. Na državi je da smanjuje troškove gospodarstva i pritisak na financijsko tržište te što prije provede reforme tržišta rada i socijalnih prava. Čim počnete racionalno provoditi socijalne transfere, ljudi će biti motivirani da rade u formalnoj ekonomiji, što će pozitivno utjecati na stopu rasta.

Iduće godine poduzeća otplaćuju velike inozemne obveze, a nema ni proizvodnje ni izvoza iz čega bi se to platilo. Hoće li nam to produljiti stagnaciju? Neki sektori povećavaju vanjsku zaduženost, dio se sektora razdužuje, no ukupno gledajući, dugoročni je inozemni dug poduzeća porastao, što je pozitivno s gledišta povjerenja kreditora. S obzirom na narasle rizike dostupnosti kapitala, na poduzećima je da ubrzaju procese restrukturiranja, što su kreditori u pravilu spremni poduprijeti.

Ima li smisla nadati se izravnim inozemnim ulaganjima i početi s novim planom privatizacije? U privlačenju investicija u proizvodne sektore presudno je smanjenje jediničnog troška rada. To nije puko rezanje plaća, nego paket mjera za jačanje produktivnosti. Traži se kreativna politika zapošljavanja jer je više od 50 posto ljudi neaktivno, a 40-ak posto mladih bez posla. Tu je i pitanje imigracijske politike kojom bismo ne samo smanjili strukturnu nezaposlenost nego i privukli jeftino znanje. Porezno bi trebalo kazniti potrošnju, a nagraditi rad, štednju i kapitalna ulaganja. Pritom je neizbježna unutarnja devalvacija smanjenjem mase plaća javnog sektora, do 2020. postupno podizanje dobi umirovljenja na 70 godina, smanjenje troška političkog aparata uz kredibilan financijski plan s prihvatljivim omjerom između duga i BDP-a, što smanjuje premiju rizika. Kapital valja privući u međunarodno razmjernje djelatnosti i restrukturiranje tvrtke, ali i prodajom nestrateške državne imovine. Treba podići i razinu konkurentnosti uslužnih grana, sad ograničenu regulacijom, monopolima i oligopolima. Neizbježna je i energetska strategija koja smanjuje uvoznu ovisnost.

Ako smanjimo trošak rada, dakle poreze i doprinose, to treba nadomjestiti drugim porezima. Hrvatskoj je nužna porezna reforma nakon koje se manje oporezuju rad i poduzetništvo, a prihodi bi se mogli nadoknaditi netaknutim potencijalom koncesija, naknadama za korištenje diskrecijskim javnim uslugama i postupnim uvođenjem poreza na imovinu.

Pa već sada vlast kuka da to ne bi bio porez na bogate, nego na umirovljenike koji su 40 godina gradili malu vikendicu! Da je pitanje oporezivanja nekretnina i političko pitanje, ne začuđuje jer Hrvatska prednjači po vlasništvu nad nekretninama. No treba reći da je riječ o civilizacijskom porezu kojim bi se stvorila osnova da se to tržište nekretnina uopće razvije, prinosi bi bili transparentniji, a ujedno bi se više oporezivao dohodak od rente, otvarajući prostor za rasterećenja drugdje. Napokon, porezni nam je sustav precikličan, porez na imovinu na neki bi ga način uravnotežio.

Poduzeća se danas uglavnom refinanciraju. Ima li naznaka da će se oporaviti dugoročni investicijski krediti? Problem je i dalje u potražnji, i to zbog neizvjesnosti u srednjem roku, a dio poduzetnika čeka i da prođe predizborna galama te napokon počnu reforme u ponudi. Štoviše, prije ulaska u EU trebat će osuvereniti proizvodnju da (p)ostane konkurentna, provesti certificiranje. Uostalom, privatna su poduzeća podinvestirana, stope amortizacije nikad nisu bile toliko niske. Međutim, i poduzeća će se trebati djelomično preorijentirati na nebankovno financiranje.

Jesu li političke promjene nužne realnom sektoru ili bi on radije ‘status quo’ jer je i loš sustav bolji od onog koji se stalno mijenja? Nije važno koja će opcija pobijediti jer obje dominantne slično promatraju ekonomiju i svjesne su da su reforme neizbježne. Ankete pokazuju da su ljudi sve spremniji prihvatiti strukturne reforme koje bi nakratko mogle narušiti standard, ali taj će činitelj nakon izbora utjecati na pozitivnu konvergenciju među više političkih opcija.

I jedini i drugi od turizma očekuju čudo. Kakve su procjene? Nakon ove godine, koja će biti jedna od najboljih, ne treba se uljuljati i očekivati da će se ponoviti. Drugi val krize u EU mogao bi utjecati na rast nezaposlenosti na našim glavnim tržištima, uključujući njemačko, što znači da treba ulagati veći napor u proširenje ponude.

Kakvu onda stopu rasta BDP-a možemo očekivati? Hrvatska može računati na minimalne stope rasta. Ove će godine biti manje od jedan posto zahvaljujući izvozu, turizmu i obnovi zaliha, iduće godine manje od dva posto zbog nepovoljnog vanjskog okružja i pretpostavljene fiskalne konsolidacije. Ubrzanje zbog ulaska u EU moguće je tek nakon provedbe strukturnih reformi. To su osnovni scenariji. U stresnom scenariju recesije s dvostrukim dnom – ako rast u eurozoni i SAD-u podbac za dva postotna boda – hrvatski BDP mogao bi u 2012. pasti do dva posto.