Država se hvali velikim prometom u turizmu, a prešućuje malu zaradu

I najveći se trgovci ispod glasa žale na malu potrošnju. Na to upozoravaju i iz Kraša. Stoga su utemeljena pitanja koliko gosti troše izvan već uplaćenih aranžmana.

Ako brojke govore istinu, u Hrvatskoj je ljetos boravio rekordan broj gostiju. Međutim, moram priznati da se nikad više nego ovog ljeta na gotovo svakom koraku moglo vidjeti da stvari nisu nimalo ružičaste.

U smiraj još jednoga rekordnog turističkog vikenda HTV-ov Dnevnik donio nam je i sljedeće informacije: ‘Dosadašnji tijek turističke sezone bio je vrlo dobar. Hrvatsku je posjetilo oko 6,2 milijuna turista ili 8 posto više nego lani. U prva tri vikenda u kolovozu bilo je 300 tisuća više ulazaka, a najave za rujan i listopad su odlične. Istaknuo je to ministar turizma Damir Bajs na sastanku Vladina užeg Povjerenstva za praćenje turističke sezone u Dubrovniku.’

Vijesti poput te bile su česte u svim medijima u proteklih nekoliko tjedana. Obarali su se rekordi na graničnim prijelazima, naplatnim kućicama i turističkim informativnim centrima. I uistinu, ako brojke govore istinu, u Hrvatskoj je bio rekordan broj gostiju. No moram priznati da se nikad više nego ovog ljeta na gotovo svakom koraku moglo osobno uvidjeti da stvari nisu nimalo ružičaste. U svojoj kolumni na www.liderpress.hr Bojana Božanić je početkom srpnja zaključila da još jedne godine brojimo ljude i automobile, ali da su prihod, novac i zarada riječi izumrle u vokabularu državnih turističkih radnika.

Poluprazna marina. Kao relativno svježem turistu, ali ponajprije nautičaru, ovogodišnje je ljetovanje više nego bilo koje druge godine otvorilo pitanje: kako uistinu mjerimo uspješnost turističke sezone? Povodi za takvo razmišljanje? Ima ih jako puno pa je najbolje da nabrojim neke. Unatoč rekordnom isplavljanju čarter-jedrilica, ove sam godine prvi put u životu prenoćio u polupraznoj marini u Palmižani 31. srpnja u špic sezone. Podatak koji će šokirati gotovo svakog onog tko je ovisan o plovu. Situacija s vezovima ponavljala se i u ostalim marinama koje smo obišli. Vlasnici mnogobrojnih otočnih restorana koji imaju vlastite vezove također su govorili o velikoj gužvi, ali malom prometu. Vrhunac priče o vezovima bio je da ste prvi put nakon desetak godina najbičniju jedrilicu mogli vezati na hvarskoj rivi, svetoj šetnici i središnjoj turističkoj točci našeg obalnog turizma. To je bio samo malen uzorak koji je još jednom potvrdio ono što ste i sami vjerojatno primijetili držeći se kopna – da je ljudi uistinu bilo na Jadranu, no da se vrlo malo trošilo.

Umjesto pustog brojenja glava, možda bi bilo zanimljivije vidjeti koliko je neki trgovački lanac zaradio u svojim poslovnicama na moru. A i najveći trgovci ispod glasa se žale na malu potrošnju. Na to upozoravaju i iz Kraša. Stoga su utemeljena pitanja koliko gosti troše izvan već uplaćenih pansiona ili aranžmana. U druga ugostitelja već godinama ne daje konkretne podatke o prometima svojih članova, već opisne ocjene poput nekih specijaliziranih škola. No bilo kako bilo, jedno je sigurno, sve se više pretvaramo u zemlju u koju gosti dolaze ponajprije radi mora, sunca i prirodnih ljepota, a tek onda radi zabave, kulinarstva ili usluge.

Zlatna pizza. Javnja je tajna da većina gostiju koja dođe u Francusku ili Tursku uopće ne mari za kvalitetu mora te se na kraju u njemu i ne okupa. Gosti koji se koriste takvom vrstom resortnog turizma spremni su u svakom trenutku potrošiti svuda i na sve načine gdje vide opravdanu vrijednost za svoj teško stečeni novac. Mi se lagano pretvaramo upravo u ono u što smo se cijelo ovo vrijeme i trudili pretvoriti: raj na zemlji, Mediteran kakav je nekad bio. No na tom Mediteranu nije bilo usluge, sadržaja, a na kraju ni turizma, već uistinu samo more i sunce. A na ostalo, dragi gosti, nemojte ni računati. Barem ne po normalnim cijenama. Jer kako objasniti činjenicu da Dubrovnik nije više najsukuplje odredište. Najbizariniji primjer s ljetovanja uistinu neću zaboraviti: najobičnija pizza u Milnu na Braču stoji 65 kuna.

I možda da za kraj ostavimo ključno, ali uvijek zanemareno pitanje hrvatskog turizma: koliko našem turizmu vrijedi domaći gost. Nije tajna da se građani ove zemlje znaju financijski poprilično ‘opustiti’ kada su u ‘raju na zemlji’. Ako zbog ničega onda zbog sve sile legalnih i nelegalnih nekretnina koje Hrvati posjeduju, mi imamo naviku svojih na svome, opuštenijeg trošenja vlastitog i tuđeg novca, spajanja neradnih dana, produljenih vikenda i slično. Sve zbog činjenice da uistinu volimo provoditi vrijeme na Jadranu, jer ga pozajmimo, a najviše jer smo se naviknuli i lako prihvatili sve mane našeg turizma. I dalje će u bliskoj budućnosti taj isti domaći gost o kojem rijetko tko govori biti ključan faktor uspješnosti sezone odmora.

Tako je bilo ove godine. A iduće? Pripremite se za još jedno obaranje rekorda u brojenju automobila i ljudi. A tko još mari za novac? Novac kvari ljude!