Hrvatski vinari moraju sniziti cijene bez obzira na to koliko ih stoji proizvodnja

Jedina donekle sigurna računica u vinarstvu jest da se od dva kilograma grožđa dobije litra vina. Sve drugo varira od regije do regije, od vinarije do vinarije, od vinograda do vinograda u vlasništvu iste vinarije, čak i od bačve do bačve u istom podrumu.

Zahvaljujući hrvatskim vinariima koji imaju dobra vina i povoljne cijene te povjerenju kupaca Vrutak je prošle godine prodao 28 posto hrvatskih vina više nego pretprošle. Isti se trend nastavio u prvih pet mjeseci ove godine, piše Miše Matić, direktor Vrutka, u aktualnom vinski katalogu toga trgovačkog centra s najvećom vinotekom i najpovoljnijim cijenama u Hrvatskoj. Matić gotovo dvije godine prodajnim brojkom dokazuje da smaženje cijena može spasiti vinare u recesijsko vrijeme. Kod njega je porast prodaje hrvatskih vina trend. Lani se pohvalio da je 2009. prodaja domaćih vina bila 11,5 posto veća nego 2008. I tada je kao razlog uza sve bolju kvalitetu naveo sve niže cijene.

U Vrutkovoj su ponudi vrhunska domaća vina za 30-ak kuna, što je prije godinu-dvije bilo nezamislivo – objašnjava.

Da je cijena važna, pokazuje i omjer prodaje bijelih (64 posto) i crnih (36 posto) vina. Prosječna je cijena litre crnog vina u Vrutkovoj maloprodaji 57 kuna i 43 je posto viša od one bijelog. Kod vrhunskih vina ta je razlika čak 79 posto. Budući vrhunskog hrvatskog crnog vina u maloprodaji stoji 95 kuna, a bijelog 53. Kod uvoznih vrhunskih vina razlike gotovo nema, a bijela su (76 kuna) čak malo skuplja od crnih (73 kune).

U neobveznim vinski razgovorima Matić predviđa da će uvoz bijelih vina padati jer su prema omjeru kvalitete i cijene hrvatska u pravilu povoljnija od uvoznih. Kod crnih to nije tako ponajprije zbog poprilično visokih cijena naših ponajboljih plavaca. Tu je važno odgovoriti na pitanje moraju li dobra vina biti toliko skupa. A to nije lako.

Već pri nabavi grožđa treba znati da se prvoklasna graševina s najboljega kutjevačkog položaja Venja prodavala za četiri kune po kilogramu jer je tamošnji Kutjevački podrum smanjio otkup pa su vinogradari ostali ‘na suhom’. Na najslavnijem hrvatskom vinogradarskom položaju Dingaču pak prije četiri-pet godina kilogram plavca stajao je i više od 40 kuna. I jedno i drugo grožđe dat će vrhunsko vino, ali cijena će se već na početku razlikovati 10 puta. Koliko stoji kilogram grožđa proizveden u vlastitom vinogradu, malo tko može znati jer, među ostalim, treba uračunati djedove ili pradjedove godine obrade vinograda, a ne samo trsje, gnojivo, zaštitu i traktor s gorivom. Bolje se zato zadržati na poznatim otkupnim cijenama.

Čep, boca i etiketa kao sljedeći izravan godišnji trošak također mogu varirati nekoliko puta. Pluteni čep stoji od kune do eura, ovisno o kakvoći. Navojni su metalni čepovi jeftiniji, iako oni najbolji nisu baš jeftini. Izbor čepa ovisi ponajviše o tome kakvo vinar proizvodi vino. Ono koje će se brzo potrošiti, do sljedeće berbe, podnijet će bilo kakav čep. Ono koje će odležati dvije-tri godine može imati i dobar navojni, koji će ga konzervirati i neće dopustiti promjene u boci. Vino od kojeg se očekuje da se u boci po pravi mora ipak imati ponajbolji pluteni čep. Samo on dopušta mi-

Gledajući vina u vinotecu u Burgundiji, pitao sam vlasnika može li doista vino vrijediti 5000 eura, koliko je stajala butelja Domaine de la Romanée-Conti, crnog pinota iz malog (1,1 hektar) ali najboljeg vinograde najljepše vinske regije na svijetu. Najbolje vino vrijedi 100 eura, sve je drugo marketing – odgovorio je. Sjajni vinski profesionalci, vinogradari, vinari i trgovci, često se šale da su samo tri stvari u životu sigurne: smrt, porezi i rast cijena vina. Na Boga (smrt) i ‘cara’ (poreze) još se ne može utjecati, ali s cijenama vina nešto će se morati promijeniti. Bez obzira na to što netko i dalje može tvrditi kako su francuska vina najbolja na svijetu, onaj Romanée-Conti ne može nikako biti 10 puta bolji od najboljih talijanskih, australijskih ili kalifornijskih vina čija je cijena 500 eura. Iako najsukljivim svjetskim vinima cijene i dalje rastu, morat će stati, a zatim pasti. Porast će, sigurno, cijene spomenutim najboljim talijanima, amerima i australcima. Porast će cijene i njemačkim vinima koja se ubrajaju među najbolja, ali to još malo tko zna, a nakon toga i najboljim buteljama drugih, manjih vinskih zemalja, jednostavno zato što imaju drukčija a podjednako dobra vina. Međutim, jako ih je malo. U tu skupinu ubraja se i Hrvatska.

Ako su amortizacija trsja i zemljišta na kojem je posadan vinograd te osiguranje od kiše, leda, suše, vjetra, ptica, lopova, požara, munja i gromova te tko zna još čega ugrađene u cijenu grožđa, a malo će tko priznati da bi trebale biti, računici treba pridodati uporabu podruma, režije i radne sate podrumara te, nažalost, očekivani rizik da se isporučeno vino neće naplatiti. Tako smo došli do 20-ak kuna kao minimalne neto cijene butelje jednostavnog vina u podrumu proizvođača. Riječ je o vinu koje će na tržištu u butelji biti već do Božića.

Vinima koja su u bačvama do proleća pa još nekoliko mjeseci u boci prije putovanja na polici cijena raste i za ‘najam’ podruma odnosno skladišta. Velika vina pak dragocjeni prostor vinarije zauzimaju nekoliko godina. Treba imati i dovoljno bačava za svaku godinu, a mnogi vino žele stavljeti svake godine u nove bačve (barrique). Takva vina zahtijevaju najbolja mjesta u podrumu ili arhivi, najbolje boce i najbolje čepove koje, bez obzira na cijenu, povremeno treba promijeniti. Pritom će se dio vina izgubiti. Problem s odležavanjem vina najbolje ilustrira proizvodnja pjenušaca. U klasičnoj metodi druge fermentacije u boci vino može na tržištu nakon devet mjeseci ležanja u boci, a neki proizvođači, poput obitelji Tomac i pjenušaca Classic, drže ga tri godine. Zato ima prirodnih pjenušaca za 50 kuna, ali i onih za 120. Kad je riječ o šampanjcima, naravno, samo imidž Champagne tu cijenu podiže od dva do 20 puta.

Ali nije lako ni proizvođačima iz najpoznatijih svjetskih vinskih regija. Vina je na tržištu previše, posebno jeftinijih. U Bordeauxu se tisuće butelja vina nepoznatih proizvođača koja nitko neće zapamtititi u trgovinama i na benzinim postajama prodaje za euro. Nije lako ni svjetski poznatim proizvođačima. Za boravka u Alsaceu prije tri godine, dakle na početku recesije, Hubert Trimbach, vlasnik svjetski poznate obiteljske vinarije nedaleko od alzaškoga gradića Riquewihr, gotovo nas je molio da mu pronađemo uvoznika u Hrvatsku. Vinariju čiji se prošlogodišnji rizlinzi u internetskim vinotekama prodaju za 10 eura, a odležane najbolje berbe i za 70, zanimalo je malo i hrvatsko tržište. I predstavnici podruma La Font du Loup iz Châteauneuf du Papea u dolini Rhone bili su ljetos iznimno zadovoljni nakon što su na poluprijateljskom ručku dogovorili izvoz u Hrvatsku. Njihova se vina u podrumu prodaju za 15 i više eura. Problema s prodajom nemaju jedino proizvođači najskupljih bordoških i burgundskih vina te šampa- njaca. Njihovo se tržište iz razvijene Europe preselilo na istok kontinenta, u Rusiju, pa još dalje, u Kinu. Butelje im stoje 1000 ili više eura, no Rusija i Kina, a u posljednje vrijeme i Indija, imaju dovoljno bogataša da to pokupuju. Proizvođači najskupljih šampanjaca poput Cristala zahvaljuju Bogu na naglom bogaćenju američkih repera. Međutim buntovnim recitatorima iz najsiromašnijih četvrti velikih američkih gradova šampanjac se pije već za doručak. Kao i u Champagne, doduše. Ali ondje gdje se ‘mješurići’ proizvode dan počinje časom, a tamo kamo se izvozi bocom ili čak sandukom. Tko je, dakle, od vinara u recesiju ušao bogat, izlazi još bogatiji, a ostali se mogu samo nadati da će se tisuće svjetskih milijardera uskoro pretvoriti u milijune milijunaša pa će svaki dan kupovati i njihova vina za 20 eura, a ona za 2000 samo u posebnim prilikama.

Naši vinari moraju drukčije razmišljati jer ih čeka i velik šok za dvije godine kad uđemo u Europsku uniju. Najveće vinarije koje su se dokazale i kvalitetom, poput Badela 1862, Belja, Feravina ili Kujeva, i dalje će proizvoditi doista velika vina za svjetske izložbe koja će biti ‘za Božić’, jer si to mogu priuštiti. Proizvodnjom u cisternama i prodajom u pakiranjima ‘bag in box’ pokrit će visoke troškove najboljih vina. Proizvodit će i dalje korektna vina za svaki dan za 30-ak kuna po butelji. Mali, butik-vinari morat će se posvetiti samo najboljim vinima, onima za nedjelje i blagdane. No i oni će morati spustiti cijene. Čujem od nekih vinara da ne mogu više snižavati cijene jer im je proizvodnja skupa. Kao da se zaboravlja da tržište određuje cijene. Čim cijene hrvatskih vina budu na razini svjetskih, uvozit će se male količine vrlo poznatih svjetskih vina. Zbog toga predlažem našim vinariima da prilagode cijene vina onima u svijetu, a gostiteljima i hotelijerima da im budu što povoljnije. Zamislite kakav bi to bio izvoz kad bi desetak milijuna turista popilo samo bocu vina više nego prošle godine, zaključuje direktor Vrutka Miše Matić.