Strateški projekti

E h, da nismo prodali banke i HT. A da s HT-om nismo prodali i telekomunikacijsku infrastrukturu. Ili da nam je barem Pliva spasila obraz i opstala kao jaka regionalna farmaceutska kompanija. Ovo je dio kolektivne žalosti, kako se naknadno spoznalo, propuštenim prilikama ili krivim potezima.

Sve se to dogodilo u nekim drugim vremenima i pitanje je, nažalost, bi li tim kompanijama bilo bolje da su ostale domaće s obzirom na iskustvo i sudbinu nekih drugih koje nisu ‘oteli’ stranci. Činjenica je, međutim, da su u rukama stranih investitora završili najprofitabilniji sektori i monopol za čije vođenje ne treba mnogo specifičnog znanja, tehnologije niti poseban ‘know-how’ koji već nije bio prisutan. Sada se očekuje druga runda pohoda stranih investitora koji više neće moći pobrati vrhunje na tako banalno jednostavan način, već će morati uložiti neka sredstva i ‘know-how’, no i dalje su na pladnju vrlo primamljivi plodovi Hrvatske.

• U ovom trenutku Nijemce najviše zanimaju ulaganja u energetiku, zanimljive su nam plinske elektrane i posebice obnovljivi izvori energije – poručila je njemačka kancelarka Angela Merkel tijekom nedavnog posjeta hrvatskoj kolegici Jadranki Kosor, koja je to vjerojatno shvatila vrlo ozbiljno jer ‘Njemačka je važan partner na putu u EU’. Što se tiče Nijemaca, želja je sasvim logična jer su nakon katastrofe u Japunu odlučili zatvoriti nuklearne elektrane pa moraju pronaći nove izvore energije. Hrvatski kolege iscrpno su im predstavili i mogućnosti ulaganja u projekt Brijuni rivijera, no pragmatični Nijemci radjeli bi se držali energetike koja nudi brži i sigurniji povrat na uloženo.

U toj priči samo nije jasno zašto neku od tih elektrana ne bi, na primjer, napravili domaći investitori zajedno s državom i prodavali Nijemcima? Ili zašto se na atraktivnom potezu na kojem će niknuti Brijuni rivijera ne bi angažirali i domaći poduzetnici? Najčešći je odgovor na ova pitanja: država nema novca i ne zna, a ni domaći investitori nisu puno bolji i po pitanju kapitala i znanja potrebnog za takve projekte. Činjenica je da među hrvatskim kompanijama jedino Adris grupa ima znatniji iznos gotovine kojim raspolaže, a očito ga ne zna iskoristiti niti uspjeva pronaći zajednički jezik s državom iako je načelnik zainteresiran za energetski projekte.

No iz mirovinskih fondova poručuju da su vrlo zainteresirani za ulaganja u velike energetske projekte i druge strateške projekte od nacionalne važnosti. Država bi, kaže jedan predstavnik mirovinskog fonda, mogla osnovati tvrtku i ponuditi njezine dionice i obveznice koje bismo mi kupili. Uvjet je, međutim, da takve kompanije nemaju veze s dosadašnjim načinom vođenja državnih i poludržavnih tvrtki. Mirovinski fondovi i dosad su se apostrofirali kao poželjan (su)/vlasnik domaćih kompanija, a ako se uzme u obzir da trenutno raspolažu imovinom vrijednom 40 milijardi kuna, samo 10 posto toga ulože u buduće energetske kompanije, riječ je o ulaganju od četiri milijarde kuna.

– Potpuno je pogrešno tražiti strane investitore onako kako se sada traže. Kroz Brijune rivijeru i projekte u energetici mi dajemo infrastrukturu, zemlju i resurse, a to je glavni kapital u ovoj priči. Trebali bismo naučiti naše ljude da to naprave i time upravljaju umjesto da samo gledamo što ćemo još prodati, a već smo protratili i vlastiti i tuđi novac. Treba stvarati, a ne davati – kategorizirao je Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Smatra da nije problem novac kada iza njega stoji realna vrijednost i da država još ima monetarni i financijski suverenitet te da HNB može otpustiti novčanu masu kojom će banke financirati točno određene projekte, no da zato treba usklađivati monetarnu, fiskalnu i industrijsku politiku.

• Država ima najveći kapital jer već ima zemlju, novac može stvoriti, a i obrazovanje i stvaranje znanja u njezinim su rukama. Nijemci će, s druge strane, država dati novac i znanje da uzmu našu imovinu – kaže Jurčić, dodajući da načelnik nije protiv stranih investicija, ali da bi želio vidjeti da Nijemci, primjerice, otvore tvrticu za proizvodnju dijelova za avione i zaposle 10 tisuća ljudi. Hrvatska je, nažalost, još zanimljiva samo investitorima koji žele na jeftin i brz način do sigurnih prihoda i profita. Sada postoji načelna konsenzus o tome u koje sektore treba ulagati – energetiku, željezničku infrastrukturu, navodnjavanje, turizam – a u teoriji i kako bi to trebali izvesti.

Najstariji model za velike projekte bilo bi javno-privatno partnerstvo u pravom smislu riječi, a ne oni s figom u džepu kakve smo dosad imali prilikom vidjeti u Hrvatskoj. U projektu Brijuni rivijera već se oglasio Danko Končar kao potencijalni investitor koji propisira upravo taj model gdje bi država i jedinice lokalne samouprave dobili udio u vlasništvu na temelju uloženog zemljišta, a zajedno s ulagačem dijelili bi zaradu od učinjenih dugoročnih investicija u izgradnji novih ili obnovi postojećih objekata.

Sigurno je da financiranje takvih projekata treba zaobići državni proračun s obzirom na njegov rastući deficit, no država ne bi trebala potpuno odustati od ulaganja te kontrolirati i sudjelovati u dobiti. Osim toga, ulaganja u energetiku i infrastrukturu općenito imaju dugoročan učinak na ekonomiju i društvo i toga se država ne bi smjela odreći. U energetiku će država i dalje ulagati. Nadam se da će se tu otvoriti veći prostor za privatne investicije, posebno u obnovljive izvore energije. Turizam, nažalost, traži velika ulaganja s malim povratima u dugom razdoblju, a posebno kada je sezona tako kratka kao što je…