Francuzi u problemu

Američke i europske banke zabilježile su ovaj tjedan rekordno nisku cijenu dionica. Analitičari se boje novog, još goreg sloma, a banke otkazima i restrukturiranjem poslovanja pokušavaju popraviti rezultate. Novca za još jedno izvlačenje banaka jednostavno nema, pa se pokušava barem zaštititi vlasnike depozita.

Postoji hrpa opcija u svim stvarima na kojima radimo – rekao je neodređeno Moynihan. U BofA-i bi se najrade riješili Countrywidea jer je riječ o katastrofalnoj akviziciji koja je sa sobom donijela većinu problema vezanih za hipoteke, ali razdruživanje nije tako lako. Mnogo je lakše zato bilo šutnuti neki bezvezni kanadski biznis s kreditnim karticama, prodati investiciju u China Construction Banku i osigurati pet milijardi dolara od Warrena Buffetta, čime bi banka trebala postati ‘čišća, fokusirana i ambicioznija’.

Slično je i s druge strane bare. Moody’s, agencija za kreditni rejting, najavila je snižavanje rejtinga trima velikim francuskim bankama BNP Paribasu, Société Générale i Crédit Agricoleu, naravno zbog izloženosti grčkom dugu (56,7 milijardi dolara), što je sasvim očekivan, možda i zakasno potez. Time ništa lakši za banke, dođuše. Recept je isti – Société namjerava prodati nešto imovine kako bi namaknuo, nadaju se, oko četiri milijarde eura novog kapitala, ali i malo otpuštati, riješiti se pokoje odjela itd. Tržišta nisu pretjerano uvjerena, pa dionice dosežu rekordno niske razine. Od sredine svibnja Société se srozao 55 posto, Crédit Agricole 45 i BNP 42 posto.

I dok Moynihan u Americi oduševljen izjavljuje kako je super što mogu kombinirati investicijsko poslovanje Merrill Lyncha i tradicionalno Bank of America, u Britaniji upravo takve stvari žele svakako izbjeći. Stigle su, naime, konačne preporuke Nezavisnog odbora za bankarstvo pod predsjedanjem Sir Johna Vickersa u kojima se, među ostalim, preporučuje dokapitalizacija britanskih banaka i odvajanje riskantnog trgovanja i investicijskog bankarstva od glavnog, depozitnog poslovanja, što bi moglo stajati 11 milijardi dolara. Odvojene operacije morale bi imati zaseban odbor direktora i osnovni kapital u vrijednosti od 10 posto rizičnih sredstava.

Ustupci su napravljeni u pogledu izbora ostavljenog bankama da odaberu koje će još poslovanje izdvojiti u ‘ograđeni prostor’ i roka rastegnutog do 2019. za uvođenje ovih mjera. Pojednostavljeno, to znači da banke moraju ‘ograditi’ poslovanje s depozitima građana i malih poduzetnika kao i njihove minuse od igranja s derivatima i dugom te investiranje i trgovanje vrijednosnim papirima. Banke smiju druge aktivnosti poput kreditiranja staviti kamo žele, u ogradu ili izvan nje.

Analitičari se slažu da je riječ o jednoj od najostrijih reformi financijskog sustava u potpunoj suprotnosti s nekoć nježnom rukom koja je poslovanje londonskom Cityju ostavljala na volju. Vickers je reforme nazvao ‘fundamentalima i dalekosežnima’, dodavši i da će ‘ove mjere puno napraviti u smislu smaženja štete i reduciranja rizika’. Interesna skupina Confederation of British Industry mjere je dočekala ‘na nož’ navodeći stavljanje britanske ekonomije u lošiji položaj u odnosu na konkurenciju. ‘Prijedlozi koji se tiču kapitalne rezerve neusklađeni su s onima dogovorenima na međunarodnoj razini, zbog čega će troškovi posuđivanja u Ujedinjenom Kraljevstvu porasti’, priopćili su među ostalim.

Svim protivnicima reforme nasuprot stoji ‘popis žrtava’ financijskog divljanja i balona napuštanog u Cityju. Ekonomija proizvodi deset posto manje negoli je trebala prije krize, rasta nema, stotine milijardi funta poreznih obveznika potrošene su na spašavanje financijskog sektora, 2,5 milijuna ljudi je bez posla, deficit u državnoj blagajni prelazi osam posto…

Predsjednik parlamentarnog odbora za proračun Andrew Tyrie ustvrdio je da predložene mjere nisu dovoljne za izbjegavanje još jedne financijske katastrofe te je pitanje jesu li banke bolje opremljene za podnošenje takvog događaja, zaključivši da predložene reforme vode u tom smjeru. Sam Vickers isto nije imao iluzija da postoje mjere koje bi potpuno učinile financijski sektor imunim na katastrofu, išao je za nečim praktičnijim. Ključna je promjena da se moguće rastaknje banaka u budućnosti makne s leđa poreznih obveznika, odnosno državnog proračuna. Na kraju krajeva, novca za još jedno izvlačenje ionako jednostavno nema. Ovim planom klasično depozitno bankarstvo bilo bi stavljeno u svojevrsnu karantenu, a sigurnost vlasnika depozita dodatno bi se pojačala prijedlogom da oni imaju prednost u slučaju bankrota.

Što se tiče troška od mogućih 11 milijardi dolara, Vickers je zgodno primijetio da upravo toliko iznosi fond za bonusne britanskim bankarima svake godine, objasnivši pritom da ne želi uspostaviti izravnu vezu između te dvije stvari, ali da je riječ o jednakim iznosima.