Hrvatska 6e tek postati zemlja jeftine radne snage

Hrvatska ne želi biti zemlja jeftine radne snage i najjeftinijih radnih mjesta, izjavio je nedavno hrvatski ministar gospodarstva Duro Papić, pokušavajući dočarati kakve mi to investitori želimo i kako sami sebe vidimo. Posve legitimno i, k tome, uhu vrlo ugodno.

Smiješna izjava – To je jedna od nasmešnijih izjava koje sam čuo – kaže na to Ante Mandić, vlasnik velike softverske tvrtke IN2, ugasišvi odmah i posljednju iluziju u realnost takvih jeftinih političkih floskula. Papićeva je izjava smiješna jer se tu nema što željeti. Umjesto pustih želja treba nešto učiniti da se ne dogodi da na kraju budemo sretni i s najjeftinijim radnim mjestima. Budući da ne postoji nikakva suvisla politika koja bi, barem u dugom roku, stvorila dovoljno kvalitetne obrazovane radne snage koja može raditi najbolje poslove i na račun toga, uza smanjenje fiskalnog opterećenja rada, dovela do logične posljedice – skupih konkurentnih radnih mjesta – ne preostaje nam ništa nego nadati se da ćemo izbjeći najgori scenarij utapanja u bazenu jeftine radne snage. Iako je jedna od još češćih floskula da želimo visokotehnološke industrije i investicije, upravo će ta industrija pobjeći glavom bez obzira jer, kaže Mandić, kod njih trošak rada čini čak 70 posto ukupnih troškova.

• Nisu neto plaće velike, nego davanja koja kod nas, u ionako skupoj IT branši, prelaze sto posto, što je daleko više od svih u okružju, uključujući Sloveniju. S druge strane, naši inženjeri ne odskuću u znanjima i sve više zaostajemo u obrazovnom smislu – kaže Mandić. Zbog toga je logično da će se, ako se trend nastavi, ova industrija seliti iz Hrvatske.

Visokoobrazovana radna snaga koja vlada vještinama i znanjima potrebama današnjosti industriji i biznisa osnovni je predvjet za privlačenje ulaganja u softverske industrije. Sve drugo prođa je prirodnih resursa i jeftina radna snaga za strane lohn poslove. Ako ne postoji komparativna prednost u znanju, onda se priča svodi na cijenu. Hrvatska tu trenutačno debelo gubi utrcu sa zemljama u okružju.

• Cijena rada važna je odrednica a posebno je bitna u odnosu na produktivnost. Među zemljama Srednje i Istočne Europe prosječna bruto plaća najviša je u Sloveniji – oko 1398 eura, a slijedi Hrvatska s oko 1043 eura, s time da je naša produktivnost osjetno niža – zavisno od grane do grane – ali oko 30 posto. Naša je produktivnost približno jednaka onoj u Češkoj i Poljskoj gdje je prosječna bruto plaća malo iznad 800 eura, kao i u Mađarskoj gdje je ispod 800 eura. Za usporedbu, bruto plaće u Bugarskoj iznose oko 300 eura. Najkraće, naši zapošleni slabo su plaćeni s obzirom na naše cijene koje su gotovo na razini europskih, ali osjetno bolje plaćeni u odnosu na svoju produktivnost – kaže Predrag Bejaković s Instituta za javne financije. To potvrđuje i činjenica da prosječna neto plaća pokriva oko 80 posto sindikalne košarice.

I studija Svjetske banke o ekonomskoj konvergenciji s EU i tržištu rada u Hrvatskoj pokazala je da su u regionalnim usporedbama plaće u Hrvatskoj visoke u usporedbi s produktivnošću radne snage. U Sloveniji su plaće bile više u apsolutnim iznosima (za gotovo 30 posto), ali produktivnost radne snage bila je mnogo viša (za 45 posto). Prema tome, unatoč višim plaćama, slovenski radnici bili su jeftiniji od hrvatskih. Usporedba s Mađarskom i Slovačkom daje još lošije rezultate. U tim zemljama plaće u industriji znatno su niže (25 odnosno 40 posto), iako je u objema produktivnosti radne snage nešto viša nego u Hrvatskoj. Kao rezultat, mađarski ili slovački radnici od 30 do 40 posto manje su skupi od svojih hrvatskih kolega.

Skupo otpuštanje – U svijetu, čija je značajka visoka mobilnost kapitala, takve razlike snažno utječu na odabir lokacije za ulaganja. Kriza je utjecala na smanjenje jediničnog troška radne snage u industrijskom sektoru u Hrvatskoj. Međutim, isti su se procesi dogodili i kod ostalih zemalja u okružju – kaže viša ekonomistica Svjetske banke u Hrvatskoj Sanja Madžarević Šujster. Navodi četiri razloga zbog kojih su u Hrvatskoj plaće visoke u odnosu na produktivnost: plaće u javnom sektoru, utjecaj sindikata, porezi na rad te neusklađenost znanja i vještina s potrebama u gospodarstvu. Svi ti čimbenici djeluju jedni na druge i daju komplementarna objašnjenja. Osim toga, prva tri čimbenika – velik broj zaposlenih u javnom sektoru, kruti propisi i pregovaračka moć sindikata – nisu neovisna i obično međusobno djeluju i ojačavaju jedni druge.

U Hrvatskoj je, ističe Madžarević Šujster, otpuštanje viša radnika još teško i skupo. Troškovi otpuštanja ne samo da su viši u odnosu na tržišta radne snage koja funkcioniraju dobro, kao što su Danska ili Irsko, nego su viši i u odnosu na zemlje u regiji kao što su Bugarska, Mađarska, Srbija ili Slovačka. Troškovi zapošljavanja također su visoki. Hrvatska ima slabe rezultate i što se tiče drugih dimenzija fleksibilnosti tržišta rada. Za ilustraciju, recimo da je indeks teškoće zapošljavanja u Hrvatskoj viši od svih zemalja EU-10 osim Rumunjske i Slovenije te da je znatno viši nego u uspješnim gospodarstvima EU-15.

Taj dio, uz poreznu presiju, u cijeloj priči o nekonkurentnoj radnoj snazi najviše mori poduzetnika Branka Roglić koji ima tvrtke od Slovenije do Moldavije: – Nemamo problem s konkurentnošću radnika u Hrvatskoj, ali skupe su sve privilegije zbog kojih je teško otpuštanje i zapošljavanje, kao i nedovoljna mobilnost i fleksibilnost radne snage – kaže Roglić.

Prema istraživanju Instituta za javne financije, iako je porezno opterećenje rada u Hrvatskoj prično visoko, nismo svjetski pravi u oporezivanju plaća. Opterećenje je, primjerice, u nas veće nego Slovačkoj i Poljskoj, ali niže nego u Mađarskoj, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. U Nexe grupi u vlasništvu Ivana Ergovića, ujedno predsjednika HUP-a, smatraju pak da je radna snaga u Hrvatskoj nekonkurentna u odnosu na okružje, u njihovu slučaju u odnosu na Srbiju i BiH, ponajprije zbog zbog visokog bruto troška.

Osim toga mogućnost za povećanje produktivnosti dodatno opterećuje i nedovoljna svijest te vrlo često nespremnost zapošlenih za stjecanje i primjenu znanja iz nekoliko različitih poslovnih područja, što je iznimno važno baš u vrijeme krize i stagnacije tržišta – kažu u Nexe grupi.

Više je uzroka nekonkurentnosti, a vjerojatno su najvažniji upravo problemi hrvatskog obrazovnog sustava. Hrvatska se treba, na teorijskoj razini slažu se svi, usmjeriti na složenije proizvodnje u kojima je više novostvorene vrijednosti, ali ne postoje baš jednostavni recepti kako to ostvariti.