KAZALIŠTE

Producija kojom je otvoren ovogodišnji, 9. festival svjetskog kazališta pripala je ni manje ni više nego Thomasu Ostermeieru iz slavnoga berlinskog teatra Schaubühne. Riječ je, jasno, o jednom od najpopularnijih europskih redatelja današnjice, zato ne iznenađuje što je Velika dvorana Zagrebačkoga kazališta mladih bila dupkom puna. Naravno, ne odmaže ni to što je Thomas Ostermeier poznat gost na našim kazališnim daskama – u Hrvatskoj je već gostovao s inscenacijom Ibsenove ‘Nore’, a nakon toga vratio se sa Shakespeareovim ‘Hamletom’ te je, dakle, sada, treći put zaradom, dokazao da mu je domaća publika prilično naklonjena.

Ovaj put riječ je o još jednom Shakespeareovu klasiču – ‘Othello’. Takav spoj dvaju velikih imena i visoke, sofisticirane produkcije teško može proći nezapaženo. Nažalost, unatoč svemu tomu ‘korektno’, ‘mainstream’, ‘odrađen posao’ i ‘estetski uredno zapakirano’ možda su najveći komplimenti koje možemo udijeliti Ostermeirevu novom projektu – jer, naime, što je redatelj zapravo htio reći ili podcrtati u toj produkciji ‘Othella’ te što je njegov autentični potpis, doista nije posve jasno.

Nezahtjevniji gledatelj i onaj kojem estetski doživljaj predstave znači mnogo za odlazak u kazalište vjerojatno će biti vrlo zadovoljni profinjenom scenografijom Jana Pappelbauma: velik dio predstave odigrava se u prilagođenu bazenu po kojem glumci šeću dok se u pozadini kreću minimalistički, osvijetljeni bijeli paravani na koje se još dodatno projicira prilagođeni video koji podcrtava iskaze likove; u desnom je pak kutu organiziran prostor za bend koji svira glazbu s elementima swinga.

Fokus je predstave na odnosu između Jaga i Othella. I dok prvi realno nosi 80 posto predstave, drugi likovi svedeni su potpuno na svoje osnovne funkcije, pri čemu svojim radnjama više logički, deskriptivno, pomiču radnju prema kraju, bez ikakvih dubljih uvjerenja, introspekcije ili, na kraju krajeva, karizme, ostavljajući dojam da su gotovo potpuno irelevantni i da je njihova uloga u predstavi samo funkcionalna.

Sve u svemu, teško je reći da je riječ o lošoj predstavi jer njezina se dinamika dobro drži cijelu izvedbu i gledatelju ne izaziva zamor. Međutim, jasno je da to nije dovoljno dobar argument da bismo nešto provali umjetničkim djelom. Osim što je predstava vizualno i auditivno primamljiva, teško je ne zapitati se kako je moguće da jedna od vodećih pojava suvremenog redateljskog kazališta realizira režijski i dramaturški veoma konvencionalan i uredan projekt, do te mjere da nakon dva sata sjedenja u gledalištu osjećate da ste upravo svjedočili produkcijski lijepo izvedenoj sapunici, a ne jednom od najpoznatijih svjetskih dramskih klasika Williama Shakespearea.