Za normalan razvoj Maletić treba dokapitalizaciju

I HDZ i SDP načelno podupiru jaku domaću banku. No dogodine će to trebati pretočiti u potreban kapital vrijedan između 800 milijuna i 1,6 milijardi kuna. U suprotnom Hrvatska će se morati odreći bar dijela vlasništva – EBRD čeka upravo to.

Kako je moguće da banka već ostvaruje dobit? – pitali su se ne tako davno novinari na predstavljanju rezultata Hrvatske poštanske banke za 2010. (u bilanci je bilo iskazano gotovo 51 milijun kuna neto dobiti, a u prvoj polovini 2011. 60,3 milijuna). Pitanje doista nije bilo bezvezno. Ne samo da je banka godinu prije zbog ‘bankomat- skih’ malverzacija završila u gubitku teškom 449 milijuna kuna nego su i rezerviranja dosegla gotovo 480 milijuna plus dodatnih 140 milijuna u 2010.

‘Bronhi’ nije dovoljan. Štoviše, još povremeno iz mračnih ormara znaju iznenaditi naslijeđeni kosturi. Čišćenjem bilance, rezanjem troškova i rastom aktive banka je brzo sanirala štetu, dijelom i uz državnu pomoć. Naime, nakon što je Vlada prosljedila nuždan ‘bronhi’ – iz proračuna uplatila 450 milijuna kuna (i HZMO je u temeljni kapital banke unio potraživanje po hibridnim instrumentima od 50 milijuna) – banka je podignula stopu adekvatnosti kapitala na 16,9 posto (zakonski je minimum 12 posto). To joj je omogućilo da ove godine dublje diše, no već bi iduće moglo biti problema. Uprava koju vodi Čedo Maletić ima ambiciozne planove – do 2015. tržišni udjel mjeren aktivom trebao bi sa sadašnjih 3,8 posto porasti na 4,8 posto, dakle jedan postotni bod, koliko bi trebali porasti i udjeli banke u kreditima i depozitima cijelog sustava. Za takve planove nedostaje samo ‘sitnica’ – kapital.

Uz pretpostavku oporavka BDP-a i s novim ugovorom s Hrvatskom poštom u ruci HPB ima velike potencijale za rast i ako to nova Uprava sad ne iskoristi, mit o jakoj državnoj banci bit će zauvijek pokopan! Ako bi aktiva banke u idućim godinama rasla konzervativnih šest posto, a toliko je već porasla lani, kapital bi mogao uzmanjkatiti najkasnije 2013., kad bi adekvatnost kapitala mogla pasti na 11 posto. No bude li aktiva rasla brže (a bacačne rukavice velikima pokretanjem novog trenda – stambenog kreditiranja u kunama – pokazuju da hoće), primjerice deset ili više posto, kapitala će nedostajati već iduće godine.

Ovisno o tome koliko će banka brzo rasti trebat će joj između 800 milijuna i 1,6 milijardi kuna kapitala! Dio kapitala može se namaknuti zadržavanjem cjelokupne dobiti, no to ni izdake nije dovoljno da pokrije rast, a bez kapitala banka će gubiti teško stečene tržišne udjele. To znači da bi vlasnica, dakle država, već sada (najkasnije početkom iduće godine) trebala donijeti odluku o tome kako prikupiti kapital. Ako sadašnja Vlada prije izbora ili nova, i to odmah početkom 2012. kad oformi ekipu, odluči da bi HPB trebao ostati u domaćim rukama, a s time se malo tko neće složiti, onda izbora nema previše. Banku može dokapitalizirati, kao i lani, izravnom dotacijom iz proračuna, no s obzirom na stanje državne blagajne to je malo vjerojatno.

Vlada se može odlučiti i na javnu ponudu, IPO. Naravno da za kvalitetan IPO – i zbog pripreme opsežnog posla (uvjerljiv strateški plan i ekipa koja će ga nositi, maksimizacija rezultata, viši stupanj transparentnosti poslovanja) i zbog stanja na tržištu kapitala – treba vremena, najmanje godinu-dvije. Do tada bi banci trebalo osigurati neko mosno financiranje, recimo u obliku prodaje manjinskog udjela do 25 posto. Nije tajna da je za banku ozbiljno zagrijan EBRD koji je netom nakon otkrića afere ‘Bankomat’ i premještanja stare Uprave na remetinečku adresu banku htjela kupiti ispod cijene. No prema sadašnjim poslovnim pokazateljima s EBRD-om bi se sigurno drukčije razgovaralo. Takvu je praksu ulaska u kapital neke tvrtke do IPO-a EBRD već odradio u tranzicijskim zemljama. HPB bi s takvim partnerom dobio pristup jeftinijim dugoročnim izvorima financiranja, poboljšao ugled u međubankovnom poslovanju, lakše se pripremio za IPO i transfer ‘know-howa’ te rast efikasnosti. Takvo rješenje ne bi ugrozilo romantičnu ideju o HPB-u kao važnoj nacionalnoj banci.

U svakom slučaju, dobar IPO banci bi omogućio da ostane u domaćim rukama (ako bi se proveo sada, dionice bi vjerojatno pokupovali mirovinski fondovi čiji su vlasnici isti oni koji drže naše velike banke), pokazao bi da i država može imati uspješnu bankarsku priču, a banku bi trajno usmjerio na najtransparentnije tržište – tržište kapitala. Što Vlada doista misli učiniti, prilično je maglovo. Ministrica financija Martina Dalić kratko je rekla kako nema što dodati onomu što je izjavila u intervjuu za mjesečnik Banku. A rekla je otprilike ovo: ‘Banka ima potencijala za rast i razvoj uz mogućnost da postane stožerni element oko kojeg će se možda okupiti neke manje banke, a za sve to HPB-u treba dokapitalizacija. Dakle, HPB ne vidim toliko u procesu privatizacije koliko u procesu dokapitalizacije, i to takvom koji bi maksimizirao njezine pozitivne učinke.’

Što znači ‘stožer oko kojeg će se možda okupiti manje banke’, nije objasnila. Još ima banaka u domaćem vlasništvu, no to su uglavnom male, privatne i u priličnim problemima. Zašto bi Vlada takve banke uvalila državnoj? I to onoj koja nema kapitala ni za vlastiti razvoj? U kukoarima se opet poteže pitanje spajanja s Croatia bankom, s kojom od kraja 90-ih, kad je sanirana, država ne zna što bi, a spominju se i neke hibridne kombinacije s fondovima za gospodarsku suradnju. Međutim, sve je to bez ikakvih čvršćih okvira i smislenih ideja.

Što bi s bankom učinio SDP koji ju je jednom već spašavao? Branko Grčić, glavni ekonomski strateg, kaže kako je tema preozbiljna da bi istražavao napamet, no tvrdi da nema spora o tome da bi ona trebala ostati u domaćem vlasništvu kao protuteža velikim inozemnim bankama. Ako je suditi prema 2000., kad je SDP vadio banku koju je tada u gubitke sunovratila Ljerka Ercegović, ako ponovno osvoji vlast, vjerojatno će znati u kojem smjeru razvijati banku. Problem je što za donošenje odluke nema previše vremena. Konkurencija je maksimalno naoštrema, zato će netko, da bi HPB mogao donekle ravnopravno konkurirati, morati donijeti odluku – do izbora ili najkasnije početkom iduće godine.

U suprotnom će i jedna i druga vlast dokazati staru tezu da je država kao vlasnica glavni ograničavajući razlog stagniranja tvrtke. Posebno to vrijedi u financijskom svijetu, gdje banka s vlasnikom koji oteže s odlukom i strukturu te iznosom kapitala gleda u leda međunarodnim grupacijama pod čijim okriljem posluju glavni konkurenti. HPB je prema snazi brenda jedna od vodećih banaka, no to nije rezultat osmišljene inovativne strategije, nego plod spletka okolnosti poput činjenice da je država nametnula obavljanje nekih transakcija preko banke, ali i pomalo romantičkog odnosa javnosti prema jedinoj velikoj državnoj banci. Činjenica je da nijedna uprava taj splet okolnosti dosad nije uspjela kapitalizirati. Nakon sanacije 2000. tržišni je udjel banke porastao s 1,6 posto na maksimalnih 4,2 posto u 2007. Izbori za banku stižu u najgore vrijeme, no pametna bi vlast znala da s jakom državnom bankom dobiva prilično moćno oružje u situaciji u kojoj je prisiljena zaduživati se i kod kuće. No to znači da izborni (gospodarski) programi stranaka nipošto ne mogu izgledati kao omanji seminarski rad, nego kao ozbiljan, konkretni plan u kojemu crno na bijelo stoji što, među ostalim, kane s ozdravljenom državnom bankom.