Mala škola poticanja inovativnosti

Ako već nisu, inovacije i inovativnost postupno bi trebale postati mantra i prioritet u vašem poduzeću.

Inovativan se može biti na svim područjima djelovanja, stoga ne ograničavajte sustav koji može potaknuti inovativnost. Ne strahuju te od promjena, propitivanja i učenja koja vode poboljšanju. Razmišljajte izvan zadanih okvira (‘out of the box thinking’). Ne plašite se sklapanja partnerstava koja na prvi pogled nisu strateški jasna.

Gotovo sve tvrtke koje su sudjelovale u istraživanju shvaćaju da je poticanje zaposlenika na razvijanje i predlaganje ideja veoma bitno za stvaranje inovativne organizacije, no čak 55% ispitanih tvrtki navodi da nema organiziran sustav za poticanje i prihvaćanje ideja zaposlenika, već one nastaju kao posljedica spontanog procesa ili velike ambicije pojedinca. Ideje koje nastaju spontano često nisu upravo ono što je tvrtki u tom trenutku potrebno i stoga putem motivacije zaposlenika treba potaknuti stvaranje ideja za točno određeni problem. Preostale tvrtke imaju jedan ili više načina za poticanje zaposlenika, poput alokacije sredstava za razvoj ideja, web-portala ili osobe zadužene za prikupljanje ideja. Svega dva posto ispitanih tvrtki ne potiče razvoj ideja unutar organizacije.

Iako je dobra ideja osnova za razvoj inovativnosti ona sama nije dovoljna. Razvoj inovativnosti stalno zahtjeva resurse iz raznih izvora, a istraživanje pokazuje da čak 50% tvrtki razvoj inovacija financira isključivo iz vlastitih izvora. Primarna faza (stvaranje ideja) u pravilu se financira iz vlastitih izvora. Međutim, komercijalizacija ideja, tj. stvaranje proizvoda i usluge za tržište često se financira iz raznih vanjskih izvora poput rizičnog kapitala i/ili različitih sredstava potpore, kako bi se olakšao razvoj novih proizvoda/usluga. Na taj način svoje inovacije razvija 35% ispitanih tvrtki, koristeći rizični kapital i različita sredstva potpore u kombinaciji s vlastitim sredstvima.

Uvođenjem sustava nagrade zaposlenika oni dobivaju dodatnu motivaciju i spremniji su ponuditi nove ideje, ali i sudjelovati u izgradnji korporativne kulture koja vrednuje inovativnost. Prema istraživanju više od polovine (59%) tvrtki inovativnost nagrade isključivo povećanjem plaća, većim bonusima ili jednokratnim novčanim nagradama. Praksa pokazuje da se predlaganje novih ideja i stvaranje organizacijske kulture koja potiče kreativnost i inovativnost najbolje potiču kroz kombinaciju materijalnih i nematerijalnih nagrada. Takav sustav koristi nešto manje od 20% ispitanih tvrtki, kombinirajući povećanje plaća s mogućnošću za brže napredovanje, usmene pohvale te mogućnost sudjelovanja u profitu tvrtke kao i suvlastištvom u patentu. S druge strane, tek sedam posto ispitanih tvrtki ne vrednuje inovativnost unutar organizacije.

Jedan od ključnih čimbenika razvoja inovativnosti tvrtke jasno je organiziran sustav s točno određenom odgovornom osobom – ‘chief innovation officerom’ – u upravi tvrtke ili višem menadžmentu. Prema provedenom istraživanju u svega 17% tvrtki formalno postoji osoba, tim ili ured odgovorni za inovacije, dok je u njih 27% ta funkcija neformalna ili djelomična. Uvođenje takvog sustava još ne smatra potrebnim 25% hrvatskih tvrtki i u njima nema osoba ili tima odgovornih za inovacije. Još jedan način poticanja inovativnosti zaposlenika jasno su definirani ugovori o radu koji bi, prema praksi razvijenih zemalja, trebali uključivati i inovativnost. Čak 40% tvrtki ne spominje inovativnost u ugovorima o radu, a njih 21% spominje generalno, ali ne i konkretno. Ostalih 39% u svoje ugovore u radu ima uključenu inovativnost kroz financijske nagrade, mogući udjel u intelektualnom vlasništvu tvrtke kao i točno određen dio radnog vremena koje zaposlenici trebaju utrošiti na razvoj inovacija.

Dok inovacijski procesi osiguravaju transparentan i organiziran sustav unutar uspješne tvrtke ili organizacije, inovacijska strategija daje tvrtki ili organizaciji smjernice i strateški okvir za sustavan razvoj inovativnosti, osiguravajući pritom veći učinak u ostvarivanju inovacijskih rezultata, tj. u realiziranju inovacija. Hrvatske tvrtke nedovoljno kvalitetno upravljaju razvojem inovacija – nemaju strukturiran proces prikupljanja, procjene i odabira ideja te prerijetko uspješno komercijaliziraju ideje.

Gotovo polovina ispitanih tvrtki (45%) isključivo samostalno provodi istraživačke aktivnosti, dok nešto manje (40%) samostalno provodi aktivnosti razvoja. Svega devet posto tvrtki ne provodi nikakvu vrstu istraživanja, a samo jedan posto ne provodi aktivnosti razvoja. Taj je postotak izrazito visok ima li se na umu da ukupni poslovni izdaci za istraživanje i razvoj u bruto domaćem proizvodu Hrvatske posljednjih godina stagniraju.

Bitna stavka inovacijskih procesa su inovacijski sustanci kojima cilj treba biti osmišljavanje inovacija i unapređenje poslovnih procesa. Redovito održavanje takvih sastanaka potiče kreativnost zaposlenika, a ideje se usmjeravaju na područja važna za razvoj tvrtke. Tako 38% hrvatskih tvrtki sastanke kojima je cilj osmišljavanje inovacija održava svakog tjedna ili češće, dok njih 17% ne održava sastanke tog tipa. Situacija sa sastancima radi unapređenja poslovnih procesa nešto je bolja pa tako 49% ispitanih tvrtki održava taj tip sastanaka svakog tjedna ili češće, a svega njih osam posto navodi da ne održavaju takve sastanke.

Među ispitanim tvrtkama njih 45% navelo je da je strategija razvoja inovacija integrirani dio strategije poslovanja i s njom su upoznati svi zaposlenici, 23% tvrtki ima integriranu strategiju inovacija, no ona nije poznata svima u tvrtki, a 20% izjasnilo se da strategija inovacija postoji ali nije formalizirana. S druge strane mali dio hrvatskih tvrtki, njih 12%, navodi da u njihovim tvrtkama ne postoji strategija inovacija, što potvrđuje i to da takvim tvrtkama inovacije nisu prioritet ili im se pridaje veoma malo pozornosti.

Inovacijski je rezultat produkt upravljanja inovacijskim aktivnostima tvrtke i utječe na pokazatelje uspješnosti poslovanja, posebice na prihod od prodaje i operativnu dobit.

Među ispitanim tvrtkama njih 46% izjasnilo se da su u protekle tri godine razvili dva do četiri nova ili znatno poboljšana proizvoda, a 43% tvrtki uspjelo je toliko proizvoda i komercijalizirati. Samo 16% hrvatskih tvrtki je u posljednje tri godine razvilo deset ili više novih proizvoda dok je taj broj uspješno komercijaliziralo njih deset posto. Svega dva posto tvrtki u tom vremenskom razdoblju nije razvilo ni jedan novi ili poboljšani proizvod/uslugu, a njih sedam posto nije uspjelo komercijalizirati svoje nove proizvode.

Unatoč tomu što je većina tvrtki u prethodne tri godine razvila i komercijalizirala nove proizvode, 41% ispitanih tvrtki navodi da nema zaštićene proizvode ili usluge.

U ostalih 59% hrvatskih tvrtki podjednako su zastupljene različite vrste zaštite, poput patenta, žiga, industrijskog dizajna i autorskog prava.

Jedan od vrlo važnih pokazatelja za tvrtku jest prihod ostvaren od novih proizvoda ili usluga. Među ispitanim tvrtkama njih 36% zabilježilo je do 20% prihoda od novih proizvoda ili usluga u ukupnome ostvarenom prihodu. Nešto manji dio hrvatskih firmi, njih 20%, ostvarilo je od novih proizvoda i usluga od 50% do 69% ukupnih prihoda, dok je njih 12% ostvarilo više od 70%. Rezultati istraživanja ukazuju na veliki potencijal za poboljšanje prihoda iz inovacija.

Zahvaljujući plasmanu vlastitih inovacija na tržište je u protekle tri godine 68% ispitanih tvrtki ostvarilo povećanje prihoda, zapošljavanja i tržišnog udjela. To je posebno važno istaknuti, jer se istraživanje odnosi na razdoblje ekonomske krize. Drugim riječima, inovacije su odigrale ključnu ulogu u prevladavanju nepovoljnih ekonomskih prilika na tržištu.

Sa željom da ostvare veće inovacijske rezultate i time povećaju konkurentnost i poboljšaju poslovanje, 86% ispitanih tvrtki provelo je neku vrstu marketinških promjena, a 90% neku vrstu organizacijskih promjena. Najčešće marketinške promjene su uvođenje novih tehnika promocije te novih načina plasiranja proizvoda na tržište, dok su najčešće organizacijske promjene, koje su provele ispitanе tvrtke, uvođenje promjena u poslovne procese te u odnos s drugim tvrtkama.

Važna potvrda o vlastitoj inovativnosti za tvrtku jest percepcija drugih. Upravo zato smo željeli ispitati imaju li saznanja o tome u koliko ih mjeri njihova okolina smatra inovativnim i u usporedbi s time na koji način percipiraju vlastitu inovativnost. Među ispitanim tvrtkama njih 73% smatra da ih partneri/kupci/dobavljači doživljavaju kao inovativnu ili izuzetno inovativnu tvrtku, dok njih 70% sebe smatra inovativnim ili izuzetno inovativnim tvrtkama.

Inovativnost ima vrlo visok prioritet u strategiji poslovanja, ali istodobno većina njih uopće nema organiziran sustav za prikupljanje, procjenu i odabir ideja; prerijetko uspješno komercijaliziraju ideje te nemaju osobu odgovornu za inovacije.

Više od dvije trećine hrvatskih tvrtki sebe smatraju inovativnom tvrtkom i tvrde da ih partneri, kupci i dobavljači doživljavaju kao inovativne, iako manje od polovine tih tvrtki alocira sredstva iz svog proračuna za razvoj inovativnosti.

Samo nešto više od jedne trećine tvrtki ima sustavno uspostavljen inovacijski proces – od ideje do komercijalnog proizvoda. Rezultat takvog pristupa razvoju inovacijskih kapaciteta jest vrlo mali broj tvrtki koje ostvaruju znatne prihode od novih proizvoda ili usluga.

Iako imaju veći broj novozvijenih proizvoda, tj. usluga, analiza ukazuje da srednje i velike tvrtke trebaju usredotočiti svoje napore na skraćivanju roka potrebnog za plasiranje proizvoda na tržište (engl. ‘time-to-market’).

Male su tvrtke prve prepoznale važnost inovativnosti kao ključ svoga opstanka i postizanja konkurentnosti na tržištu kroz pokazatelj udjela prihoda od inovativnih proizvoda i usluga u ukupnom prihodu tvrtke.

Čak ni najbolje ocijenjena tvrtka prema istraživanju HKI-ja nije ni blizu željenoj razini inovativnosti, ostvarivši svega 78% od maksimalnog broja bodova.