Prije toga ima mnogo faza koje su tehnološki i investicijski vrlo zahtjevne i mogu opstati u Europi. Mi na Šri Lanki proizvodimo uglavnom rublje zato što je ondje i jeftinija radna snaga i mnogo su bliži izvori sirovine.
-
Vraća li se tekstilna industrija na Zapad u posljednje vrijeme? – Velik dio tekstilne industrije doživio je to preselejenje na Istok, velika je navala bila, primjerice, na Rumunjsku zbog vrlo niske cijene rada. I mi imamo jednu tvornicu u Rumunjskoj, no da smo jako zadovoljni, onda bismo 4-5 tvornica imali ondje, a ne u Hrvatskoj. Definitivno se vraćaju određeni dijelovi tekstilne industrije u Europu, ali problem je što je u pojedinim zemljama nestao ‘know how’ u tih 20 godina otkako se sve počelo seliti. Tekstil za europske države danas nije strateška industrija, ali kao popratna uvelike može riješiti problem zapošlenosti, osobito žena. U slučaju Hrvatske pitanje je koliko je razina plaća realna.
-
Tekstilna branša poznata je po najnižim plaćama, smatrate li da su visoke? Kolike su u Calzedoniji i zašto kod vas nema sindikata? – Općenito smatram da su plaće u Hrvatskoj visoke u odnosu na to koliko nam svijet priznaje vrijednost našeg rada. One su visoke s obzirom na produktivnost i stručnost radne snage, a glavni je razlog to što su generirane iz javne uprave, a ne iz realnog sektora. Trebalo bi usporediti odnos plaća u javnom sektoru i kod izvoznika koji jedini realiziraju vrijednost hrvatskog rada na svjetskom tržištu svojim proizvodom. U Calzedoniji su plaće više od prosjeka branši, s tim da osnovni dio počinje s minimalcem, a drugi je dio varijabilan i ovisi o rezultatima. Sindikat nitko ne zabranjuje, a radnici su sami odlučili ne plaćati članarinu.
-
Mogu li se strani investitori probiti kroz birokraciju u Hrvatskoj bez jakoga lokalnog čovjeka? – Nema šanse. U šali znam reći da rješenje problema nezaposlenosti kod nas može biti to da se svakom potencijalnom stranom investitoru dodijeli jedan državni činovnik koji će mu riješiti administrativne barijere. To je jednom strancu nemoguća misija ako nema lokalnog čovjeka kojem vjeruje. Bahatost birokrata došla je do vrhunca, nemate se komu požaliti niti s kim riješiti problem. Mi, srećom, sada nemamo takvih problema jer smo tu kod kuće, imamo nekoliko investicija.
-
Što osim radne snage Calzedonia iskorištava iz Hrvatske? – Što je god moguće. Intelektualne usluge iskorištavamo maksimalno, ponajprije informatičke. Što se tiče sirovine, ne rabimo ništa jer je nema, nažalost, više ne postoji ni proizvodnja konca. Ambalažu nabavljamo u Hrvatskoj, a iskorištavamo i domaći prijevoz u inozemstvo te sve održavanje i gradnju. Najviše radimo sa zagrebačkim Kamgradom, a hrvatske građevinare vodili smo i u Srbiju kad smo gradili tvornicu u Somboru.
-
Može li hrvatska tekstilna industrija opstati i kako? Koliki je problem to što je ugašena proizvodnja sirovine? – Smatram da što je zahtjevnija faza obrade, to ju je isplativije držati u Hrvatskoj, a one jednostavnije ne. Proizvodnja tkanina ima veću dodanu vrijednost nego konfekcija. Tu smo imali veliku tradiciju, ali je upropaštena. Postoji nekoliko preduvjeta koji su nužni da bi tekstil u Hrvatskoj mogao opstati. Prvi je univerzalizan za sve tvrtke i podrazumijeva rasterećenje od brojnih davanja, a za tekstilnu industriju šansa je upravo u vraćanju dijela industrije u Europu. To Srbija maksimalno iskorištava, Benetton je došao u Niš, a ima i velik broj drugih tvrtki. Taj trenutak treba iskoristiti tako da se s jedne strane uloži u tehnologiju, a s druge u kadrove. Problem je što smo sada zaključili da tekstilna industrija raspolaže s vrlo malo stručnih ljudi.
