BANKE U PROCJEPU Moć velikih banaka s jedne strane pokušavaju skršiti države, a s druge prosvjednici

Moć velikih banaka s jedne strane pokušavaju skršiti države, a s druge prosvjednici

Slučajno ili ne, ali u samo desetak dana pred Wall Streetom rasplamsali su se prosvjedi sa zahtjevom da se ograniči divljanje banaka, a predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso objavio je punu potporu porezu na financijske transakcije

piše VANJA FIGENWALD\[email protected]\n\nubikon je prijeđen – tri godine nakon što je financijski sektor pokopao eru Zapada kao jedinog i nedodirljivog vladara svijeta. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso službeno je i javno objavio svoju punu potporu porezu na financijske transakcije, svojevrsnu osvetu država bankama, predstavljenu kao opravdano potraživanje duga. Premda prvu interpretaciju političari kategorično odbacuju, obje su sa svim točne.\n\n- Vrijeme je da i financijski sektor vrati nešto društvu – rekao je Barroso predstavivši prijedlog Europskom parlamentu, pritom istaknuvši da ga podupire 65 posto građana EU.\n\nIdea o porezu na financijske transakcije uvrštena je u prijedlog Komisije koji bi trebao vrijediti za svih 27 članica. Ono što ekonomisti već dugo nazivaju Tobinovim porezom, prema ekonomistu koji ga je prvi smislio, proteklih mjeseci dobio je nešto primjereniji, pučkiji naziv, porez Robina Hooda, jer smjera zlim bankarima oduzetio dio novca. Riječ je o naoko simboličnih 0,1 posto na sve financijske transakcije između financijskih institucija u kojima je bar jedna iz EU, a za sve derivacijske ugovore postotak bi bio još niži, tričavih 0,01 posto. Prema prvom izračunu već bi to bilo dovoljno za sasvim izdašnih 55 milijardi eura na godinu, no i te sitne decimale izazvale su pravu buru i višedesetljetni latentni sukob većeg dijela kontinentalne Europe (minus nekoliko sjevernih britanskih satelita poput Belgije, Nizozemske, Švedske i Danske) i Britanaca. Tako ubrana lova dijelila bi se među članicama, a dio bi se usmjerio u projekte Europske unije. Čak se ne bi dugo čekalo, samo do 2014., no lovu su države trebale još jučer. Posebni je bonus proračunima posljedično smanjenje doprinosa svake članice u zajednički proračun EU.\n\nA sad – usklađivanje Bio je to općenito uzbudljiv tjedan za Komisiju i Barrosa. Osim poreza na financijske transakcije, koji je na kraju pobrao svu slavu, predsjednik Komisije predložio je još jednu šakaljivu stvar, zajedničko izdavanje obveznica u eurozoni, čemu pak, Nijemci žestoko oponiraju zato što bi se tako njihov izvrsni kreditni rejting upotrijebio poput kišobrana za pozajmljivanje novca onima s mnogo slabijim. Istoobno bi Nijemcima zaduživanje poskupljelo. Nije, jasno, Barroso tek tako odlučio oteti se kontrolirati i predložiti porez na koji se sve donedavno gledalo s podsmijehom i nazivalo se nemogućim i nekonstruktivnim, nego je djelovao uz očit blagoslov dviju vladarica Europe Njemačke i Francuske, pa je oštro protivljenje Britanije bilo sa svim očekivano. Odgovor se nije morao dugo čekati, zapravo, dobiven je i prije nego što je pitanje postavljeno. George Osborne, britanski ministar financija, još je u prvoj polovini rujna dao jasno do znanja da će se njegova zemlja usprotiviti porezu na financijske transakcije bude li službeno predložen. To je ponovio nakon Barrosova govor u Parlamentu, još jednom naglasivši kako Britanija neće dopusiti porez na financijske transakcije kao pravilo za cijelu Uniju. Put do primjene, dakle, neće biti lak, možda neće biti ni moguć. Osim Britanije neslaganje je već izrazila Švedska iako nikomu nije jasno zašto, jer nije da ima posebno razvijen i snažan bankarski sektor čija će se globalna konkurentnost izrazito narušiti tim porezom. Prijedlog valja dobiti mišljenje Europskog parlamenta, onda i jednoglasni blagoslov Vijeća, što je, očito, malo izgledno. Postoji i…”}

Page 2

rezerbna varijanta, objasnili su u Komisiji, prema kojoj bi se u slučaju britanskog veta na razini cijele Unije porez pokušalo progurati barem u sklopu eurozone, odnosno u 17 zemalja članica monetarne unije.

Sačuvati iluzije Ujedinjeno Kraljevstvo i Amerika dva su najžešća protivnika predloženog poreza, što, zapravo, zabavlja kad se razmišlja o logici koja je u temelju njihova protivljenja. I jedne i druge strah je da bi takvim porezom New York i London prestali biti financijska središta, a to jasno pokazuje da političke elite doista nisu u stanju razmišljati dalje od danas i da žive u vlastitim mitovima.

Prvo, financijsko središte pomaknut će se nekamo drugamo kad za to dođe vrijeme, i to prije ili poslije, s time da se sve više čini – prije. Drugo, zašto uopće toliko interes za održanje tog statusa ‘financijskog središta’ kad je ionako riječ o formalnoj tituli koja nema realno utemeljenje u ekonomiji? London i New York, zapravo, jednostavno žele sačuvati iluziju svoje važnosti, ‘gajajući’ tlapnu, kulu od karata čiji ih je raspod gotovo potpuno uništilo, a sljedeći će ih dokusirati.

Britanci pak igraju posebno prljavu igru, pravdajući se potrebom za uvođenjem takva poreza na globalnoj razini, ne samo u EU, znajući vrlo dobro da će svaki takav pokušaj blokirati njihovi prijatelji u SAD-u, još teže zaluđeni potencijalom financijskog sektora. Osim toga ‘globalno’ je širok pojam. Uključuje li to najveće igrače u svjetskoj ekonomiji ili cijeli svijet? Tko bi točno trebao postati dio tog poreza da Britanci budu zadovoljni?

Bujanje nezadovoljstva Treće, i u očima javnosti sve si više sami kopaju rupu. Za rasap koji je milijune ostavio bez doma, posla, prilike za obrazovanje ili zdravstvenog osiguranja nitko nije ni optužen, kamoli osuđen, pa umjesto da im bar oduzmu dio ionako velikog kolača koji i dalje nezasitno proždiru vlade nisu u stanju povući ni taj bezbolniji potez kako bi bar malo utažile sve veću glad građana za minimumom pravde, nakon što su samo u EU dali otprilike 4,6 bilijuna eura što izravne pomoći, što jamstava. Ergo, prosvjedi na Wall Streetu i sve više nezadovoljstva kamo god se okreneš.

Amerikanci nisu ništa naučili pa su opet pokušali stvar zataškati i nabrzaka silom raščistiti, postigavši, naravno, kontraefekt. Uhićenja 700-tinjak ljudi koji su prosvjedima blokirali Bruklinski most dobila su mnogo više pozornosti nego što bi dobila da su im američki mediji od početka posvetili koju minutu ili redak, a pobudili su i interes svjetskih medija, pa tako i drugih građana. Da su se Britanci i Amerikanci tako snažno borili za očuvanje realne ekonomije i proizvodnje koliko se bore za očuvanje proizvodnje duga, danas ne bi ni bili tu gdje jesu.