Za fina nepca\n\nU Istri imamo i tartufe koje nepce brojnih sladokusaca itekako voli osjetiti, a s obzirom na to da su ‘bezobrazno’ skupi, izvoz se naprosto nameće. U Hrvatskoj cijena zna biti i iznad 30 tisuća kuna za kilogram, u Italiji pak i dvostruko veća. Najveći je izvoznik obitelji Giancarla Zigantea iz Plovanije koja ima tvornicu za proizvodnju prerađevina od bijelog i crnog tartufa. Hrvatska na godinu izveze oko 700 kilograma te dragocjene gljive od čega na ovu obitelj otpada 90 posto. Robu plasiraju restauranima i trgovinama u Hrvatskoj i inozemstvu, a najmjeravaju otvoriti i predstavnistvo u Moskvi. U njihovim tartufima uživaju nepca u SAD-u (najveći su svjetski izvoznik u tu zemlju) Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, Švedskoj, Belgiji, Mađarskoj, Japanu…\n\nJoš je jedna obiteljska tvrtka iz Istre uspješna u izvozu – Klara M u vlasništvu Klare Marić iz Kanfanara. Proizvodi tjestenine, a zanimljivo je da je, unatoč tradicionalno jakim Talijanima, uspjela nametnuti svoje specifične proizvode kojih na godinu proizvede 500 tona. U ovoj obiteljskoj tvrtki s 20-ak zaposlenih razmišljaju poput Šulogovih, naime, iskoriste svaku priliku da obiđu sajmove.\n\nNemaju samo istarske obitelji svoje izvozne adute. Sjajan primjer krčenja puta k Europi je i tvrtka Exotic King u vlasništvu bračnog para Šulog, Martine i Ivana, koji su 20-ak kilometara od Zagreba počeli uzgajati egzotično voće i povrće, pokazavši da ima prostora i za neautomatone proizvode. Kupili su sjeme kiwano krasavca, a danas svaki mjesec izvoze u Italiju, Englesku i Nizozemsku između 150 i 200 tona 20 egzotičnih kultura, među kojima su tikvice zucchini, hokkaido tikva, jeju dinja te peruanska jagoda. Preostalih 20 posto prodaje se na domaćem tržištu, koje još nije prepoznalo ove proizvode, a potražnju za tim proizvodima u Europi, objasnjava Šulog, ni proizvodnja u cijeloj Hrvatskoj ne bi podmirila. Zato stalno traži kooperante i ulagače.\n\nObiteljska tvrtka Šafram sa sjedištem u Zagrebu, u vlasništvu Mirka Šafranka, nedavno je, u Turanovcu pokraj Virovitice, počela graditi nove pogone za preradu i proizvodnju začinske crvene paprike, prve u Hrvatskoj. Bave se i preradom i pakiranjem sušenog voća i povrća, a proizvodnja začinske crvene paprike zasniva se na certificiranom sjemenu začinske paprike prve generacije bez dodataka bilo kakvih aditiva ili umjetnih boja. Imaju velike ambicije i na tržištima izvan Hrvatske.\n\nJoš jedna zagrebačka obiteljska tvrtka PIP, u vlasništvu bivšeg doministra gospodarstva Ivana Bračića, okrenula se vrlo profitabilnoj proizvodnji meda s velikim izvoznim potencijalom. Teško je reći koliko danas ima ukupno medara, ali oni tvrde da svatko od njih uspije prodaju svoj med. To su uvidjeli i u obitelji Bračić pa su svoje poslove i tvrtke osnovali u BiH i Srbiji.\n\nOsim meda priroda omogućava uzgoj nekih kultura i nji-hovu preradu u proizvode koji se traže u svijetu. Dobar je primjer poljoprivredna zadruga Eurovoće iz Orahovice koju uspješno vodi Željko Jurkin, a tvrtka svake godine bilježi rast proizvodnje i izvoza. Svoje prerađevine prodaje od Švedske, Švicarske, Austrije, SAD-a i Kanade, sve do Australije. Vodeći su prerađivač krastavaca, a planiraju proizvoditi i velike količine ajvara. Sirovina je uglavnom iz pet slavonskih županija koju prerađuju u Orahovici, Slatini i Đakovu, no još se pomalo muče s nekim kooperantima koji se teško mire s prestankom uzgoja tradicionalnih kultura, ali za poljoprivrednike koji žele ulagati u proizvodnju uspjeh ove zadruge sjajna je prilika. Osim toga Eurovoće je počelo plasirati kompot višnje na tržište Njemačke, a za nekoliko godina očekuje da će s 2000 tona višnje skočiti na 5000 tona.\n\nU voćnom segmentu prioritet im je razvoj višnje i šljive, žele razviti i proizvodnju malina, kupina, jagoda, borovnice i ostaloga jagodičastog voća.\n\nSvjetska velesila\n\nVišnjama ćemo se vratiti poslije, ali istaknimo da su maline jedna od najprofitabilnijih poljoprivrednih kultura koju možemo izvesti koliko god je proizveli. Prikladna je za uzgoj i na malim površinama, bogata je mineralnim tvarima, vitaminima, šećerom, organskom kiselinom, aromatskim tvarima i dr. Kod nas su se za uzgoj pokazale najprikladnije sorte podgorine, malling exploita i gradine. I tvrtka za otkup voća Fragaria sve više težiše stavlja na malinu pa je to svakako jedan od velikih hrvatskih aduta, naravno ako se prije toga zasluži rukavi. A sad se vratimo višnji i spomenimo marašku. Svojedobno nam je predsjednik Hrvatske voćarske zajednice Franco Ivković pričao da je sudjelovao u izradi jedne studije za HAZU o zadarskom zaleđu, u kojoj je zaključeno da bismo s deset tisuća hektara samo maraške bili velesila u svijetu, jer najbolje uspjeva od Nina do Skradina. Francuzi i Danci su se pokušali uzgajati, ali tlo i klima nisu mogli stvoriti najbolje uvjete, što su pokazali i pokušali na našim otocima gdje maraška, iako dobra, nije bila kvalitete kakve je u zadarskom zaleđu.\n\nIsplativo voće i povrće\n\nŠto je zadarsko zaleđe za marašku, to je dolina Neretve za mandarinu, još jedan hrvatski izvozni adut s kojim bi se mogao baviti običan mali hrvatski čovjek. Konzuma je najveći otkupljavač i izvoznik ovog voća, a iako se uzgajavači žale na otkupne cijene koje diktira tvrtka Ivica Todorić, pa svake godine prijete velike svađe između Konzuma najvećeg uzgajivača Stipe Gabrića Jamba, činjenica je da je to dosta isplativ posao koji bi trebalo razvijati. U svakom slučaju uz malo truda cjelokupnu bi se hrvatsku proizvodnju moglo plasirati u izvoz. Vidjeli smo da i male tvrtke mogu izvoziti te bi ih svakako trebalo poticati na rast proizvodnje. Isto je tako i s uzgojem poljoprivrednih kultura, uglavnom voća i povrća koje bi za naše poljoprivrednike trebalo biti unošene od uzgoja žitarica. U Hrvatskoj je problem usitnjenih oranica i zbog toga poljoprivrednici ne mogu biti konkurentni niti parirati otkupljavačima, ali zato za voće i povrće nisu potrebne tako velike parcele, a ti proizvodi imaju i izvozni potencijal za male proizvođače.**
Brodosplit
“`
Page 2
“`markdown
Brodosplit\n\nTOMISLAV DEBELJAK\n\nPrema mišljenju stručnjaka, neozbiljnu ponudu iznijela je Debeljakova samoborska tvornica vijaka DIV koja je odbijena zbog sumnje da nema novca za restrukturiranje. Ponudač je bio i splitski poduzetnik Slobodan Ljubičić.\n\n—\n\nPevec\n\nDUBRAVKO KOHEK\n\nU spašavanju ove tvrtke iskakali su različiti vitezovi. Najprije je to bio ‘strateški partner iz Njemačke’, a kao primjer pravoga lažnog vitez može se navesti drugi strateški partner iz Austrije, odnosno tvrtka RS Machinenbau i njezin vlasnik Dubravko Kohek.\n\n—\n\nHajduk\n\nJAKO ANDABAK\n\nJedan od najspominjanih sportskih klubova s problemom financiranja. Najprije ga je htjela nadvodno kupiti najbogatija čileanska obitelj hrvatskih korijena Lukšići, a na kraju su ga spašavali građani i Jako Andabak.\n\n—\n\nData o pravnom i financijskom poslovnom stanju te kretanjima ne tržištu. Da tu ne bi bio kraj, odmah nakon odustajanja prvog, pojavljuje se drugi ili već treći vitez u obliku kanadske kompanije Terra Nova Royalty Corporation za koju Uprava tvrdi da je poslala pismo namjere. Čeka se ‘happy end’.\n\n‘Sivi’ investitori Lažnih vitezova u različitim varijantama mlada hrvatska gospodarska povijest bilježi u velikom broju, a suvlasnik i direktor tvrtke Ascendant Capital Advisors Jurgis Oniunas misli da je ta pojava svojstvena manje razvijenijim tržištima s nesofisticiranim sudionicima. Smatra da su vlasnici posrulih tvrtki očajni i zbog toga voljni istražiti bilo koju priliku, pa i onu nevjerojatnu.\n\n- Na tržištu postoji mnogo ‘sivih’ investitora koji mogu ispričati dobru priču. Međutim, mnogi vlasnici posrulih kompanija pate od iluzije da znaju najbolje te nisu u mogućnosti prepoznati razliku između ozbiljnih investitora i onih ‘neozbiljnih’ s nerealnim obećanjima – objasnio je Oniunas.\n\nOsim neprepoznavaanja lažnih investitora kao problema kod vlasnika posrulih kompanija može se javiti i – ego.\n\n- Teško je nakon godina rasta i uspješna poslovanja priznati postanak, ali i to treba shvatiti kao fazu odrastanja kompanije ili poduzetnika. Najveće pogreške čine se ako se vlasnici hrane nerealnim očekivanjima i ako se stvarno restrukturiranje i aktivno traženje mogućeg rješenja – objašnjava konzultant Željko Perić iz savjetničke kuće Caper. Međutim, unatoč svemu riječ je najčešće o kupovanju vremena. Vlasnici i menadžment vjeruju da ima nade i onda kada im stvarni događaji i stanje u tvrtki svakodnevno pokazuju suprotno.\n\n- To je ljudski i razumljivo, dok god se ne radi o svjesnom zavaravanju. Moguće je da vlasnici ili menadžment javnom najavom plana restrukturiranja ili postojanja spasilaca zapravo žele pri- vući investitore, ali za to ipak postoje drugi, profesionalniji načini, pa ovo ne bi trebalo biti pravilo, već rijetka iznimka – istaknuo je Perić.\n\nPrije Dioklija poznat slučaj potrage za spasiocem bila je Magma. Nekoć uspješna kompanija ošinuta krizom, u studenom 2010. u javnost iznosi svoje probleme s financiranjem obveza, a neizvjesnost u vezi s njezinim opstankom pogoršava samo novinski napis o mogućem stečaju. Utrka s vremenom postaje nemilosrdna te se pojavljuje informacija da bi tvrtku mogao preuzeti CRG Capital, prvi ‘private equity’ fond u CEE regiji za restrukturiranje problematičnih kompanija. Naglašenje o Fondu brzo nestaje jer se kao potencijalni bijeli vitez prvi put javlja poljska tvrtka NFI EMPiK Media Fashion koja je trebala upisati 50,1 posto dionica.\n\nVlasnici bez motivacije No priči tu sva kako nije kraj. Kako to obično biva u potrazi za spasiocem, javlja se novi vitez, ovaj put iz Srbije. Slobodan Vučičević sa svojim NCA Investmentom preuzima 51 posto u Magmnoj tvrtki kćeri Adria Design za 18 milijuna eura. Mir za Magmu nije dugo potrajao jer su Goranko Fižulić i spasilac Vučičevići ušli u sukob koji je pre- rastao u otvorenom rat preko politike, sudova i medija. Zbog prepucavanja dvojice poduzetnika drugi put isplivava tvrtka NFI EMPiK Media Fashion kao potencijalni spasilac, a koja, međutim, jasno opovrgava postojanje novih pregovora s Fižulićem. Kraj te priče veoma je blizu.\n\nOniunas kaže da nije podrobnno upoznat s pojedinačnim slučajem Magma, ali kaže da se vlasnici kompanija u lošoj situaciji mogu ponašati tako da ne žele priznati da njihovo vlasništvo više ništa ne vrijedi i da zbog toga ostaju bez motivacije da pronađu rješenje koje njima osobno neće donijeti ništa dobro.\n\nKako poslušati dobar savjet Ipak, kao najbolji primjer priče s bijelim vitezom koja ipak ne završava poput bajke, nego više po Murphyjevu zakonu jest priča s obranom Plive od neprijateljskog preuzimanja. Najveća domaća farmaceutska kompanija 2006. postaje metom neprijateljskog preuzimanja islandske kompanije Actavis. Tadašnji predsjednik Uprave Plive Željko Čović svim se silama bori protiv ispuštanja Plivina kornila i zaista pronalazi pravoga bijelog vitez. Američka kompanija Bar Pharmaceuticals pobjeđuje u nadmetanju za vlasništvo nad Plivom i zbog ponude od dva milijuna dolara Bar odnosi objednu. Što se tiče Murphyjeva zakona, to se odnosi na Tevino preuzimanje Bara i činjenicu da je Čović ipak morao ostaviti Plivino kornilo.\n\nU slučajevima posrulih kompanija treba biti razuman. Teškoće ne moraju značiti kraj za tu tvrtku, smatra Oniunas, jer kaže da je uvijek moguće spašavanje tvrtke u koje se može uključiti ozbiljne igrače na tržištu. Rješenje je dovesti u tvrtku ozbiljne savjetnike koji mogu stvoriti proces. I onda je potrebno još samo da vlasnik te savjete i posluša.»\n“`
