Najveći je problem nedostatak kontinuiteta u kvaliteti proizvoda. Nevjerojatno je velik raspon od najlošijeg do najboljeg u hrvatskoj prehrambenoj industriji, a i ono najbolje ne znamo predstaviti u svijetu hrvatskog proizvođača – kaže Marčić. I kad je riječ o sirevima, kaže, jedan je proizvođač dobar, a ostali ka-skaju u kvaliteti. Marčić nije zadovoljan ni kvalitetom vina od tradicionalno velikih proizvođača, smatra da su manje kvalitetna nego prije. I sokovi su mu jako loši, čista prijevara, ističe da je riječ o samim koncentratima. Ali zato ne štedi riječi hvale za mljčene prerađevine kao što su jogurti i raznorazni sirni namazi, a zadovoljan je i kvalitetom kupovne vode. Kad je riječ o ribi i ribljim proizvodima, ističe kvalitetu sardine i nekih prerađevina poput ribljih pašteta, a za ostalu ribu i morske plodove nema riječi hvale, posebice za tunu, jer naši proizvođači, tvrdi, uvoze najefi-niju i najlošiju.
Okus industrije\n\nMarčić je posebice konsterniran što je najpoznatiji hrvatski izvoznik prehrambeni proizvod dodatak hrani, odnosno kombinacija sušenog povrća i nitritne soli koji je, ističe, sve samo ne zdrav.\n\n- Taj zaštićeni brend i proizvod koji nosi oznaku ‘Izvorno hrvatsko’ trebalo bi ukinuti jer ne samo da je nezdrav nego uništava hrvatsku gastronomiju. Taj dodatak hrani primarno ubija okuse jer ih sve izjednačuje, čisti je diktat industrijskog okusa – objašnjava Marčić. Jedino hrvatsku priliku u inozemstvu vidi u ekskluzivi jer nemamo izgleda u borbi s velikim stranim prehrambenim koncernima.\n\n- Još imamo velike neonečišćene površine poput Like. Mogli bismo se vratiti, primjerice, prehrani stoke na pašnjacima jer samo s izvornom proizvodnjom i vrhunskim proizvodima možemo na vanjska tržišta, posebice zapadna – zaključuje Marčić.\n\nBolja vina\n\nŠef kuhinje rovinjskog hotela Monte Mulini s pet zvjezda Tomislav Gretić smatra pak da je hrvatska prehrambena industrija posljednjih nekoliko godina napravila velik korak prema kvaliteti.\n\n- Nažalost, još nam nedostaje specijalizirane proizvodnje koju trebaju vrhunski gastronomski restorani i hoteli. Veliki proizvođači još se usredotočuju na prezentaciju proizvoda za kojima vlada velika potražnja, a nedostaje visokokvalitetnih proizvoda nužnih za visoku gastronomiju – kaže Gretić.\n\nIstiče da je u Hrvatskoj i dalje noćna mora kupiti odležano meso, piliće iz slobodnog uzgoja (engl. free range), organsko povrće, oboritu ribu s potrebnim papirima i slično. Mala se gospodarstva trude, ali većina njih nema potrebnu konstantu na tržištu iako zadovoljava kvalitetom. Još gore, riječ je o pojedinačnim slučajevima, a ne o većoj proizvodnji. U vinarstvu je, smatra Gretić, mnogo bolja situacija. Po regijama profiliralo se nekoliko desetaka vrlo kvalitetnih proizvođača koji sigurno imaju svoje mjesto i na europskoj vinski sceni, no muči ih nedostatak tradicije vrhunskog vinarstva, zato se moraju mnogo više truditi nego njihovi izravni konkurenti.\n\nJednom omraženo, drugom omiljeno\n\nPoznati književnik i gastronom Veljko Barbieri ističe kako se Hrvatska može podići s nekoliko brendova, a među njima i dodatkom jelima omraženom gastronomu Marčiću, s time da Barbieri navodi ‘natur’ inačicu tog dodatka. I ostali proizvodi, misli Barbieri, dobili su na kvaliteti. Općenito, smatra, vina su nam sve bolja, ali proizvodi za jelo tapkaju za njima. Najveći napredak, kaže, bilježe istarska vina, vina hrvatskog sjevera i dalmatinskih otoka, ali ne sva. I među njima se mogu naći ona koja po načinu proizvodnje i bukeu pripadaju enološkoj prošlosti. Ipak, zbog velike oscilacije u kvaliteti vina ona gube kredibilitet među kupcima. Kad se udružuje nedosljednost u kvaliteti i veliki državni nameti, jasno je zašto su hrvatska vina nekvalitetna u Europi i svijetu. □
